Angelina Lee je softverski inženjer kojoj je dozlogrdilo da se stalno prijavljuje za poslove, a usput ne dobija ikakvu povratnu informaciju. Riješila je da to promijeni.

Svi smo dobro upoznati sa procesima selekcije, iliti prijavom za posao. Pošalješ CV, nadaš se da ćeš dobiti ikakav odgovor, a on nerijetko ne stigne uopšte. U tim situacijama ostaju tri opcije:

Naoružaš se strpljenjem, čekaš, a u međuvremenu kontaktiraš i druge firme

Odustaneš od svega i riješiš da postaneš freelancer

Napraviš meme od svog rezimea i takvog ga šalješ kompanijama

Junakinja ove priče je odabrala poslednju, kako bi testirala o čemu se tu radi, a istovremeno malo i da se zabavi. Prvi korak ka tome bio je stari dobri “

Sve hiperlinkove je preusmjerila ka ovoj famoznoj pjesmi i vanvremenskom hitu. Rick Astley bi bio ponosan, uzevši u obzir koliko svakodnevno bude “žrtava” koje napravi ovaj video.

To je bilo samo zagrijavanje, uz dobar ritam. Uslijedio je niz kreativnih opisa njenih vještina i iskustava, a sve suprotno od onoga što bi jedan CV trebalo da sadrži, pogotovo za programerske pozicije. Istakla je svoju sposobnost kuhanja kafe za tim od šest ljudi, za koji je takođe organizovala trku u vrećama. U zdravom tijelu, zdrav (timski) duh!

Kada je u pitanju obrazovanje, izostavila je studentske organizacije, podvige u vidu liderstva, i slično. Umesto toga, ponosno je navela jedan od svojih uspjeha - rekord u broju eksiranih čašica votke za jednu noć. Baš ono što sve kompanije žele da čuju od svog kandidata!

Izgleda da smisao za humor može da vam donese reply rate od čak 90%

Koje su šanse da CV koji je tako zezatorski napisan, napravi bolje rezultate od onog ozbiljnog, formalnog? Ogromne, makar na osnovu iskustva koje je imala Angelina Lee.

Dobila je odgovor od top tech firmi u Americi, među kojima su 

. Svi su oni bili oduševljeni i željeli da što pre organizuju intervju radi upoznavanja.

 koja je postala viralna, a jedan od glavnih razloga za ovakvu povratnu informaciju je taj što je Angelina navela Instagram i Microsoft u svom radnom iskustvu. Konkurencija je slaba tačka svih firmi i samim tim uvek vlada borba za ljudima koji za nju i rade. Dovesti je među svoje redove znači oslabljivanje “protivnika”.

Šta je imalo najviše uticaja na ovakav razvoj okolnosti?

I dalje sve djeluje kao da nema smisla. Osoba je napravila CV koji više ukazuje na to da je u pitanju neslana šala, umesto prave prijave za posao, ali je uprkos tome izazvala odlične reakcije.

Zašto bi bilo koji regruter uzeo ovakav rezime u razmatranje i nastavio sa procesom selekcije? E, upravo u tom grmu leži zec.

Često je za taj prvi korak skeniranja CV-a zadužena vještačka inteligencija.

Tačnije, ATS (Applicant Tracking System). Softver koji na osnovu unapred unijetih parametara eliminiše kandidate ili ih pušta u naredni krug. Čak je i odgovor, tj. poziv na taj inicijalni razgovor, automatski.

Algoritam traži ključne riječi koje su relevantne za poziciju, recimo “Javascript”, “PhP”, “React”, “Scrum”, u slučaju programera. Takođe, filtriranje može raditi i na osnovu imena, što je upravo razlog zbog kojeg je i Angelina Lee lažno predstavljena. Drugim riječima, ukoliko program provali da niste rodom iz US, tj. maternji govornik jezika ili njihov državljanin, samo na osnovu toga će zanemariti vaše interesovanje za radno mjesto. Zvuči surovo, ali to je realnost modernih sistema koji teže da ubrzaju vrijeme koje je potrebno da idealni kandidat postane zaposleni.

Evo šta je Gergely Orosz, osnivač popularnog newsletter-a “The Pragmatic Engineer”, imao da poruči na ovu temu:

U komentarima gdje je dodatno pojasnio situaciju, najviše se osvrnuo na pominjanje velikih imena u prijavi. Pedigre je tu ključna riječ. Ma šta vi napisali u CV-u, bilo to i najveća izmišljotina na svijetu, pada u vodu ukoliko ste radili za nekog od svjetski poznatih giganta.

Kao šlag na torti dođe ATS za koji smo objasnili iznad po kom principu funkcioniše.

Sad je red i da vam damo par savjeta kako da ga nadmudrite

Tačnije, dao ih je Nick Deligiannis. On je rukovodeći direktor za australijski Hays, dobro poznato ime u regruterskoj industriji.

Ubacite u CV riječi koje su relevantne za poslove za koje se prijavljujete. Iščitajte opise za pozicije koje bi vam bile idealne, kako biste uočili te ključne termine i pronašli način da ih uvrstite u rezime.

To mogu biti “project management”, “governance”, “efficiencies'', “health and safety”, “financial reporting”, i slični.

Uključite ključne fraze poput “communication”, “adaptation”, “organization”, “time management”, ili “professionalism”. Koristite ih kako biste opisali neko svoje postignuće, na primjer: “Uz pomoć dobre organizacije svog vremena, uspio/la sam da isplaniram uspješnu godišnju konferenciju, sa veoma malim budžetom i kratkim rokovima”.

Čak i ako je zvanični naziv vaše trenutne pozicije nekonvencionalan, koristite neki uobičajen naziv u CV-u, kako bi ga softver lakše prepoznao.

Postarajte se da vaš rezime potpada u standardne stilove koji se generalno koriste i koje će algoritmi uočiti. U suprotnom, velike su šanse da nećete ući u uži izbor kandidata.

ATS sistemi traže “opipljive” rezultate i penalizuju opise koji su neprecizni, poput “team player” i “innovative”. Oni vas možda dobro opisuju sa profesionalne tačke gledišta, ali u realnosti ne pružaju nikakvu konkretnu informaciju.

Ispod “work experience” sekcije u vašem CV-u, izlistajte najbolje i najrelevantnije uspehe za svaku poziciju. Opišite ih detaljno, tako da, regruterima, hiring menadžerima, kao i ATS alatu bude i više nego jasno koja je vaša ekspertiza.

Činjenica je da trenutno vlada velika borba na tržištu. Kako za kandidatima, tako i poslovima, a pogotovo u IT sferi. Veća je konkurencija nego prije recimo deset godina, a samim tim i očekivanja kompanija.

Posledično, pored neophodnih stručnih vještina, potrebno vam je i elementarno znanje o tome kako funkcionišu sistemi za regrutaciju, a koje će vremenom vjerovatno koristiti sve više firmi.

Daleko od toga da podržavamo korišćenje lažnih imena i pružanje netačnih informacija, ali vjerujemo da savjeti vezani za ključne riječi i stilsku optimizaciju CV-a mogu i te kako biti od koristi. Angelina Lee neka ostane kao zanimljiva anegdota za prepričavanje i podizanje svijesti o stanju u regruterskoj industriji.

Ova cura je nabacala riječi u CV i dobila intervjue u top 10 IT firmi na svijetu - true story

Uz sve naslove o nevjerovatnim platama, bonusima i pogodnostima, lako je zapitati se da li si plaćen onoliko koliko vrijediš kao kao programer.

Međutim, ako do sada nisi pokušao pregovarati o povišici, nisi sam. 

, samo 37% ljudi od svih ispitanika se usudilo da zatraži povišicu od svog poslodavca tokom cijele karijere.

Evo nekoliko savjeta kako da pristupiš ovom problemu.

Zašto smatraš da zaslužuješ povišicu?

Ovo je validno pitanje koje će ti vjerovatno biti postavljeno, a među najgorim odgovorima su uopštene stvari poput:

Zato što sam tu X godina a nisam dobio povišicu

Zato što pomažem, radim prekovremeno itd.

Tvog menadžera će interesovati koju konkretnu korist je imao od tebe zbog koje treba da te plati više.

Koje to probleme i katastrofe si spriječio, koje stvari si ubrzao, koje rokove si skratio, koja poboljšanja si dodao? Dobri odgovori su recimo:

Ubrzao sam API za kreiranje narudžbi za 50% i sada možemo opslužiti više kupaca

Uveo sam četiri nove osobe u projekat od nule i sada su produktivni članovi tima

Nagovorio sam tim da pređemo na drugi CSS framework i sada 30% brže razvijamo komponente

Međutim, svega ovoga se može biti teško sjetiti prilikom razgovora, zbog čega je važno da vodiš tzv. 

. To je jednostavna lista postignuća organizovana po radnoj sedmici.

Kada god preuzmeš neku inicijativu, riješiš neki važan problem, ili uvedeš neku inovaciju, bez obzira koliko je sitna - upiši je u svoj Brag Doc. 

Povremeno odvoji vrijeme da prođeš kroz dokument i izdvojiš top pet ili deset postignuća koja možeš koristiti kao argumente pri razgovoru o povišici.

Za brzi start, iskopiraj sebi ovaj 

ciklus koji je ujedno i preporučeno vrijeme za razgovor o povišicama.  Obično je to na šestomjesečnom ili godišnjem nivou.

Međutim, to može biti najgore vrijeme za razgovor o plati. Tvoj menadžer je već formirao svoje mišljenje o tome koliko vrijediš i zajedno sa svojim kolegama je već podijelio novac koji je dostupan za povišice.

Najbolje vrijeme za traženje povišice je odmah nakon velikog projekta koji se dobro završio, poput onog koji je završen na vrijeme ili ispod budžeta.

Pozovi svog menadžera da mu opišeš kako si doprinio projektu i drugim uspjesima koje si imao u proteklih šest mjeseci, te navedi iz kojih razloga smatraš da trebaš dobiti povišicu.


Ako tokom razgovora o povišici zaprijetiš otkazom, pažnja tvog menadžera će biti podijeljena između razmišljanja o tvojoj plati i osobi koja će te zamijeniti u slučaju da odeš.

Tvoj menadžer već ima posla preko glave - nemoj mu komplikovati stvari sa još jednim problemom.

Dodatno, ovakav nastup može biti doživljen ucjenjivačkim ponašanjem i mnogi poslodaci će te pustiti da daš otkaz ako baš želiš, jer im se ne dopada tvoj stav.

Zapamti, niko nije nezamjenjiv.  Zadrži pažnju menadžera na tome kako će ti dati povišicu, a ne kako da te zamijeni.


Ako si aplicirao za druge poslove i koristiš to kao polugu u pregovaranju, budi pažljiv u načinu na koji ćeš to saopštiti.

Činjenica da si već pričao sa drugim firmama prije razgovora o povišici tvom menadžeru šalje signal da vjerovatno više nisi zaintersovan za rad u firmi, te da je pitanje da li te bilo kakva povišica može zadržati.

U mnogim slučajevima, menadžer može odustati od tebe, umjesto rezultata koji očekuješ.

Ako si razgovore sa drugim firmama zaista obavljao kako bi provjerio svoju vrijednost na tržištu, a pri tom ti se postojeća firma i tim dopada, obrazloži to menadžeru i budi jasan u tome da želiš ostati u timu ukoliko se koriguje plata.

Strah od razgovora o povišici obično dolazi od manjka samopouzdanja, nedostatka pripreme i neopravdane strepnje da će se desiti nešto katastrofalno ako zatražiš povišicu. Ovo može biti kočnica u tvom daljem napretku.

Tokom razgovora o povišici, najgore što se može desiti jeste da poslodavac kaže ne.

Nećeš dobiti otkaz, nećeš postati neomiljen, niti bilo šta drugo o čemu možda razmišljaš.

Štaviše, šanse idu u tvoju korist - čak 

70% ljudi koji zatraže povišicu, dobiju povišicu.

  Čak i da odgovor bude negativan, istreniraćeš veoma važan mišić “odbijanja” koji je koristan do kraja života.

Drugo, posmatraj stvari na ispravan način:  ti i poslodavac ste u poslovnom, a ne u robovlasničkom odnosu.

Ti si profesionalac na tržištu koji ima određene vještine i za poslodavca obavlja određene usluge - razgovor o cijeni tih usluga je potpuno prirodan i normalan postupak koji pokazuje zrelost i poslovni profesionalizam.

Ali prije razgovora, pripremi argumente i odaberi pravo vrijeme da započneš razgovor o ovoj važnoj temi.

Kako pitati za povišicu tako da je zaista i dobiješ

Vrijednost fakultetskog obrazovanja je donedavno bila neupitna. Fakultet je bio siguran i utaban put do boljih i plaćenijih poslova i poseban statusni simbol u društvu.

Dok će ti roditelji sigurno reći da je diploma i papir jedini pravi put do uspješne budućnosti, stvarnost je danas nešto šarolikija – naročito kada vidiš kolegu koji promijeni četiri firme i kupi auto dok ti guliš četiri godine na ETF-u ili pogledaš istraživanja koje pokazuju da 

Ko je tu pametniji? Odgovor na ovo pitanje je, poput mnogih stvari u životu: “Zavisi”.

 je zamišljen kao visokoškolska ustanova koja izučava određen dio naučne discipline. Ideja je da pohađanjem fakulteta stičeš znanja o tome kako određena disciplina funkcioniše i koja pravila i principi upravljaju istom.

Primjera radi, ako upišeš ETF i odabereš smjer računarstvo i informatiku, naučićeš mnogo o arhitekturi računara, strukturama podataka, algoritmima, računarskim mrežama i drugim kritičnim konceptima na kojima počiva kompletna IT industrija.

Međutim, nećeš naučiti kako koristiti React hooks, kako deployati softver na AWS ili kako razviti API testove korištenjem Postmana. Zašto? Zato što se ETF, poput mnogih drugih fakulteta, ne bavi tzv. strukovnim treningom i obrazovanjem već podučava teoretske principe na kojima određena oblast počiva.

Gledaj to ovako - kada bi postojao fakultet za šah, naučio bi te sve principe i strategije igranja šaha, materijale i tehnike izrade figura, sisteme umjetne inteligencije za igranje i šaha i sl. Međutim, nećeš provesti puno vremena igrajući šah.

Upravo na ovo se misli kada se kaže da fakulteti imaju akademski tip obrazovanja - mnogo bitne teorije, ali tipično vrlo malo prakse.

 dobiješ posao u IT struci, fakultet je vjerovatno najsporiji i najteži put za ostvarenje tog cilja.

Uz malo truda, za samo godinu dana možeš samostalno izučiti bilo koju tehnologiju za izradu web ili mobilnih aplikacija, napraviti par demo aplikacija koje će potencijalnim poslodavcima pokazati šta znaš i umiješ i dobiti dobro plaćen posao. Ako pogledaš 

 vidjećeš da većina poslodavaca uopšte ne navodi fakultetsku diplomu kao uslov za dobijanje posla, a ako je navedu, onda je to opcionom dijelu kvalifikacija. Poslodavce interesuju vještine i iskustvo - za diplomu vas niko neće ni pitati.

Ovo je isproban put kojim je većina samoukih programera započela karijeru: praćenje tutorijala i programiranje iz zabave pretvori se u izradu ozbiljnijih aplikacija koje na kraju impresioniraju klijente ili poslodavce.

Uporedi ovo sa trogodišnjim ili četverogodišnjim studijskim programom koji će završiti sa dosta teorije i malo prakse i razlika je očigledna. Dok studenti steknu svoju diplomu, samoki programeri su već tri godine na tržištu rada i bruse svoje vještine u praksi. Ovu razliku je često veoma teško stići.

Međutim, nije sve med i mlijeko. Samouki programeri moraju imati jaku unutrašnju motivaciju za učenjem i biti spremni da istražuju i stiču znanja bez specifičnog plana i programa. Takođe se mogu susresti sa nizom izazova u budućoj karijeri koji se odnose na nedostatak formalnog obrazovanja.

Kada je riječ o razvoju karijere i sticanju vještina, samouki programeri imaju prednost u startu, ali ih nedostatak teoretske podloge često dočeka na nož i uspori dalji profesionalni razvoj.

Primjera radi, programer koji samostalno izuči razvoj manjih web aplikacija koristeći dinamičke jezike poput Node.js ili PHP može postići fenomenalan uspjeh u tom segmentu, ali može imati poteškoća kada poželi da se pridruži timu koji radi razvoj većih poslovnih aplikacija koje koriste jezike sa statički kucanim tipovima podataka, poput Jave ili TypeScripta.

Nasuport tome, ove različite karakteristike programskih jezika su tema koja se pokrije na fakultetu u veoma ranoj fazi učenja i osposobi programera da razumije kako da koristi i jedan i drugi pristup sa razumijevanjem i bez straha od promjene.

Ono što se u suštini dešava jeste da samouki programeri obično ograniče svoj skup znanja i vještina na tehnički minimum koji im je potreban da dobiju klijente ili posao, ostajući slijepi za sve druge IT koncepte koji im “ne trebaju”, zbog čega kasnije ispaštaju u profesionalnoj karijeri. Mnogi od njih su 

Sa druge strane, fakultet obezbijedi ovu teoretsku širinu i podlogu u samom startu tako da se student nikada ne susretne sa tehnologijom za koju nije čuo tokom studijskog programa, smanjujući buduću krivulju učenja i obezbjeđujući prednost sa te strane.

Mnoge firme su prepoznale ovaj obrazac i iz tog razloga više cijene kandidate koji su završili fakultet, naročito kada je riječ o pozicijama koje podrazumijevaju rad na arhitekturi softvera.

Dodatna i bitna prednost sticanja fakultetske diplome je potencijalna potraga za poslom izvan BiH.  Iako strane firme, takođe, uglavnom ne gledaju diplome pri zapošljavanju, imigraciona politka njihovih matičnih država je često takva da će imigraciju dozvoliti samo ljudima sa adekvatnom akademskom diplomom ili će sistem bodovanja biti takav da će biti jako teško dobiti vizu bez diplome. Isti je slučaj ukoliko poželiš raditi u državnom sektoru - diploma će biti obavezna.

Po zakonu, programerima ne treba diploma.

Da bi neko radio kao programer, zakon ne propisuje obavezu sticanja zvanja programera kroz akreditovanu ustanovu (fakultet), kao što to propisuje za niz drugih zanimanja poput doktora, učitelja ili građevinskog inženjera.

Primjera radi, ako bolnica zaposli doktora bez diplome, vjerovatno će biti zatvorena, sudski gonjena i platiti ozbiljne kazne. Ta bolnica nema izbora nego da traži doktora sa diplomom dok IT kompanije nemaju taj problem i mogu zapošljavati koga žele.

Dakle, programiranje, odnosno izrada softvera, nije zakonski regulisana profesija i to je jedan od čestih razloga zašto 

 “softverski inženjer” - inženjerske profesije su akreditovane i u pravilu zakonski regulisane dok softver nije.

Bilo kako bilo, zakonski si slobodan da se zoveš programerom čak i ako ne znaš upaliti računar, a firme su slobodne da te zapošljavaju po sopstvenom nahođenju.

Sa fakultetom ili bez njega, nećeš imati problem da dobiješ posao u IT industriji sve dok posjeduješ vještine koje kompanija traži.

Ako ti je važno da posao dobiješ što prije, samostalno izučavanje tutorijala i kreiranje malih aplikacija su najbrži put da u svoj CV staviš nešto korisno i dobiješ posao. Međutim, povedi računa da ćeš u kasnijoj karijeri imati rupe u znanju koje može biti teže zakrpiti pa uloži vrijeme da bar izučiš elementarnu teoriju pohađanjem 

Ako imaš strpljenja, naša je topla preporuka da upišeš (i završiš) dobar fakultet, ali osiguraš da imaš dovoljno prakse tokom studiranja i tako smanjiš tzv. 

 kada dođe vrijeme da tražiš posao. Dobićeš važnu teoretsku podlogu za rad u bilo kojoj sferi razvoja softvera, imaćeš blagu prednost pri zapošljavanju za određene pozicije, a imigracija neće biti problematična ako se odlučiš za to.

Treba li programerima diploma?

razgovarali smo sa Ognjenom Golubovićem iz kompanije Syrmia, koji radi kao team lead na softveru za prepoznavanje saobraćajnih znakova, a pri tom je i fantastičan fotograf. 

Ognjene, hvala za intervju. Krenimo od neobičnih dijelova - kopajući po Internetu otkrili smo da, osim što si sjajan softverski inženjer, ujedno si i fenomenalan fotograf.  Tvoj 

sadrži neke od najljepših fotografija Banjaluke. Koji aparat koristiš, kako si razvio ovaj hobi i koliko vremena mu posvećuješ?

Hvala, na lijepim riječima, drago mi je da vam se dopadaju moje fotografije 😊 Kroz osnovnu školu sam se interesovao za fotografiju, ali nikada u kući nismo imali fotoaparat, pa sam većinom samo čitao i gledao tuđe fotografije, listao review-ove i upoznavao se sa tehničkim karakteristikama.

Po završetku devetog razreda, moja osnovna škola mi je poklonila prvi (digitalni) fotoaparat i tako sam sa čitanja prešao na fotografisanje.

I tokom fakulteta sam se interesovao za fotografiju sa neke više tehničke i inženjerske strane i birao i predmete i projekte na to orijentisane, prepoznavanje objekata, obrada slike i hardverska akceleracija obrade slike npr.

Završilo se master radom na temu demosaicing-a SVE senzora, a sada opet radim na projektu prepoznavanja saobraćajnih znakova.  Moglo bi se reći da se trudim da postanem Full stack image developer i da se ne udaljavam pretjerano od kamera 😊

Aparate sam mijenjao vremenom, i nisam bio vjeran nijednom brendu, Olympus, Canon, Sony, Nikon. Trenutno primarno koristim Nikon D750 i objektive Sigma 24mm 1.4 i Nikon 80-200mm f2.8. Vremena za fotografiju je sve manje u mom slučaju, možda nekoliko sati sedmično. Uz dosta aktivnu ćerkicu i drugo dijete na putu, kako bivši kolega Vojko V kaže, „umoran sam, prijatelju, umoran“.

Proveo si oko tri godine radeći kao softverski inženjer, da bi prešao na sadašnju poziciju team leada u kompaniji Syrmia. Kako je došlo do ove tranzicije - da li si aktivno tražio team lead poziciju, ili je pozicija pronašla tebe?

Mislim da se nismo tražili, ali da smo se nekako međusobno pronašli. Iz ove perspektive, čini mi se da je to išlo nekim prirodnim i postepenim putem, bez jasnog plana. Jednostavno se postave problemi/zadaci koji nisu samo inženjerske prirode, a ja generalno volim da rješavam probleme svake vrste. U trenutku kada nije bilo nikog drugog da te probleme riješi, bilo mi je prirodno da pokušam. Ili sam do sada uspijevao, ili me nisu primijetili da ne uspijevam, ali nemojte nikome reći 😊

Čega je previše, a čega premalo u poslu team leada? Programiraš li još uvijek i koliko?

Čini mi se da je svega sasvim dovoljno. Sastanci su stvar koja lako može upasti u tu kategoriju previše, ali otvorenost o tome da li je potrebno biti dio nekih sastanaka to rješava. Programiram i dalje, iako manje nego ranije, i mislim da mi to daje jasniji pogled na to sa čim se moj tim, a samim tim i ja, bori. Koliko, to zavisi od prilike, ali ja sam i dalje član svog tima i trudim se da procijenim situaciju i na koji način sam najviše od koristi timu. Bilo da je to tako da se posvetim razvoju da "spakujemo" release ili da nađem ljude koji nam mogu pomoći i organizujem posao.

Kako izgleda tvoj dan? Na kakvim projektima radiš, kako izgleda tvoj tim, šta su izazovi koje rješavaš?

Moj radni dan počinje tako što svoju ćerku ispratim u vrtić, popijem sa suprugom kafu i zatim me nema do ponoći. Malo se šalim, ali moja supruga bi vjerovatno dala taj opis. Radim na automotive projektu i jutro je uglavnom rezervisano za sastanke, prvi je timski, a zatim slijede sa timovima sa kojima sarađujemo, sa klijentima za koje radimo i sa dobavljačima koji nam pomažu oko stvari koje nemamo vremena ili ekspertize da pokrijemo. Nakon toga, ukoliko nije dan sa nekim dužim sprint ceremonijama, radim na taskovima, kao i ostali clanovi tima.

U timu nas je 5 i radimo na funkcionalnosti prepoznavanja saobraćajnih znakova pomoću kamere u automobilu (zajedno sa još nekoliko timova). Rekao bih da je težište posla na inženjerskom pristupu, koristimo različite programske jezike, jer su različiti problemi koje rješavamo i kreću se od implementacije glavnog feature-a na našoj platformi, što je naravno C, preko tool-ova za vizualizacije koji su C++, statističkih alata za obradu podataka o performansama - C#, pomoćnih tool-ova koji nam olakšavaju workflow i baratanje velikim količinama podataka – Python i React.

Sa tehničke strane, izazovno je raditi sa jednim tako kompleksnim sistemom kao što je automobil, imati svijest o kompletnom sistemu (sa određenim nivoom apstrakcije naravno), da bismo znali kako utičemo na druge, a opet detaljno poznavati svoj modul kako bismo bili sposobni da ga razvijamo. Bez obzira što sam već pobrojao dosta programskih jezika, ne doživljavam taj dio previše izazovnim, jer naši problemi nisu toliko sintaksički zahtjevni, koliko inženjerski. U dovoljnoj mjeri poznajemo duh jezika, da bismo znali zašto smo ga izabrali i dovoljno sintakse da nadogradimo naše funkcionalnosti, sve ostalo je na poznavanju sistema, uzročno-posljedičnim vezama i tom, za nas jako bitnom, inženjerskom pristupu da stvari treba da rade onako kako su zamišljene a ne da prosto izvrše fukciju. Dugoročno održavanje stvari koje samo zadovoljavaju output je neodrživo.

Sa strane mojih team lead aktivnosti, mislim da je moje sadašnje okruženje jako dobro za napredovanje. Švedski timovi sa kojima sarađujemo i njihova menadžerska struktura su jako metodični, obrazovani i vrlo otvoreni da podijele svoje znanje, kao i da čuju naše mišljenje i provedu naše prijedloge. Jednako je i sa Syrmia strane, mislim da je pažljivo biranje ljudi sa kojima sarađujemo doprinijelo stvaranju atmosfere u kojoj je lako napredovati u svakom smislu.

Ostati programer ili postati menadžer je česta dilema koja dolazi nakon nekoliko godina iskustva. Šta bi savjetovao kolegama koji razmišljaju o team lead roli?

Mislim da je to pojedinačna odluka. Ako već razmišljate da li se okušati u tome i imate ponudu za prelazak na tu poziciju sa developerske, morate biti svjesni da li je menadžerska uloga nešto što vas zanima ili želite tehnički da se usavršavate kao developer (eventualno arhitekta). Ne bih rekao da je bilo šta nemoguće, ali gurati obe priče jednako jakim tempom je u najmanju ruku jako teško i nešto će da trpi. Iz mog iskustva, team lead uloge ne podrazumijevaju iste stvari u svim kompanijama. Ono što meni djeluje zajedničko je da oni koji se odluče na team lead rolu nose viši nivo odgovornosti i to često ne dodijeljene, nego odgovornosti koju sami preuzimate ili je trebate preuzeti (sopstvena inicijativa) i to je najbitnija stvar sa kojom morate biti načisto da li vam odgovara.

Sa druge strane, taj prelaz može doći i postepeno, kao što je npr bilo i u mom slučaju. To ima svojih prednosti jer kroz neka zaduženja možete da dobijete utisak odgovara li vam to. Ako je to opcija, ja bih svakako išao tim putem.

Gledajući u tvoj LinkedIn profil, nešto nam je zapalo za oko - stažirao si u Intelu kao Image Processing Intern. Kako je to izgledalo, šta si naučio i da li je ovo nekako vezano sa tvojom ljubavlju prema fotografiji?

Da, svakako. Kao što sam već pomenuo, fotografija i sve vezano za sliku je jako uticalo i na moj profesionalni put. Bilo je veoma zanimljivo i budući da sam radio na R&D projektu, prilično slobodno da probavam i učim različite stvari. Intel je bio dobro povezan sa naučnim izdavačima, tako da su svi materijali i radovi bili lako dostupni, a i kolektiv je bio jako iskusan u temama koje su mene zanimale. Stvari na kojima sam tamo radio su me i orijentisale prema temi koju sam izabrao za master rad. Zanimljivo je da su to neke teme kojih sam se ranije dotakao na fotografskim forumima koji se bave custom firmware-ima za fotoaparate i mogu reći da sam neke značajne ideje dobio od fotografa, a ne developera/inženjera, jer su perspektive drugačije i ta korisnička strana je jako bitna, pogotovo kada je riječ o slici čiji je kvalitet često dosta subjektivna stvar (i pored nekih objektivnih metrika koje postoje).

Osim toga, kao kompanija koja dugo postoji i razvija različite tehnologije (od kojih neke možda i nisu prva stavka koju bi ljudi povezali sa Intel-om, kao što je i sam Image Processing) to je bilo jako dobro mjesto da vidim kako izgleda i kako se razvija softver za kameru, koji je workflow od dizajna algoritama i sistema do nečega što je software/hardware koji se nalazi u nekom uređaju. Moram reći da je razumijevanje tog modela bila velika pomoć u prelasku na automotive projekat, jer su svi ti procesi jako slični, ili bar imaju svoje pandane u odgovarajućoj oblasti.

Studirao si i magistrirao u Beogradu.  Zašto baš Beograd a ne Banja Luka, i koliko je ovo bilo važno za tvoju  karijeru?

Iskreno, pomalo slučajno. Sestra mi je studirala matematiku tamo (teorijski smjer koji ovdje nije imao adekvatnu alternativu) i otišao sam da joj pravim društvo. Sigurno je bilo važno, ako ništa iz razloga što sam po završetku studija mogao da pronađem praksu/posao iz obalsti image processing-a, za šta u Banjaluci tada nije bilo prilike. To se od tada značajno promijenilo, vjerujem da će se mijenjati još brže i više i mislim da se sada u Banjaluci po završetku studija ljudi mogu okušati u većini stvari koje su upoznali tokom studija.

Za kraj, Bill Gates ili Elon Musk i zašto?

Nemam dobar odgovor na ovo pitanje, ne poznajem ljude. Iako naravno znam ko su, meni lično je bitnije kakvi su ljudi, a to neću saznati iz medija ili kroz uspjehe koje kompanije koje su stvorili postižu. I te kompanije su tu gdje jesu zbog ljudi koji u njima rade, uspjeh treba da se distribuira srazmjerno zalaganju i zato mislim da su ljudi u Microsoftu i Tesli (a među njima i Musk i Gates) uspješni, a osim toga, nadam se da su obojica dobri ljudi, ali ja nisam dobra osoba da to sudi.

Ognjen Golubović razvija softver za prepoznavanje saobraćajnih znakova

HTEC Group, globalna kompanija za konsalting, softversko inženjerstvo i razvoj digitalnih proizvoda, koja ima kancelariju i već dvije godine uspješno posluje u Banjoj Luci, akvizirala je WaySeven, takođe tehnološku kompaniju koja svoje usluge pruža klijentima iz Silicijumske doline i Evrope. Akvizicija će dodatno osnažiti HTEC-ov tim u Banjoj Luci koji se sa ovom akvizicijom bliži brojki od 200 zaposlenih.

Postignuti dogovor rezultat je zajedničke vizije obje kompanije, ali i potencijala koji donosi rad na najizazovnijim projektima za svjetske korporacije. Njihov cilj je, prema riječima direktora inženjerstva i HTEC kancelarije u Banjoj Luci, Bojana Šukala, da postanu najbolja tehnološka kompanija u Jugoistočnoj Evropi, ali i šire.

„HTEC je prišao WaySeven timu jer smo prepoznali da kompanija njeguje vrijednosti slične našima, koje se ogledaju u tome da nam je na prvom mjestu zadovoljstvo zaposlenih. Ponosni smo što ujedinjujemo najbolje inženjere u domenu finansijskih tehnologija i što se naše ekspertize savršeno uklapaju i nadopunjuju te očekujemo još ozbiljnije svjetske projekte u budućnosti“, dodaje Šukalo.

Sa druge strane ova akvizicija je u mnogo čemu važna za kompaniju WaySeven jer njihovim IT stručnjacima otvara mogućnosti za rad sa nekima od najvećih klijenata na svjetskom nivou.

„Tokom prethodnih nekoliko nedjelja pažljivo smo razmatrali ovu priliku i prednosti koje ona može donijeti našem poslovnom ekosistemu, partnerima, klijentima, kolegama i zaposlenima. Siguran sam da smo donijeli pravu odluku udruživši snage i talente sa HTEC grupom. Naša zajednička želja je da obnovimo inženjerski potencijal Banje Luke i uzdignemo ga na nivo koji je imala prije 90-ih, kada je samo kompanija Čajavec zapošljavala preko 2000 inženjera. Dobra akademska osnova ovde postoji, imamo pametne i sposobne mlade ljude koji žele da ostanu u svom gradu, a na nama je da izgradimo najmoderniji IT centar Istočne Evrope na koji ćemo svi biti ponosni“, rekao je Goran Gašić, generalni direktor i jedan od osnivača kompanije WaySeven.

Dvije kompanije će nastaviti da pružaju inženjerske usluge klijentima širom svijeta, oslanjajući se na inovativnost, kreativnost i inženjersko iskustvo iz Silicijumske doline koje je HTEC i do sada implementirao radeći sa najmodernijim svjetskim organizacijama.

 je globalna kompanija osnovana u Beogradu, sa sjedištem u San Francisku i lokalnim predstavništvima u SAD, UK, Holandiji, Švedskoj, Sloveniji te 16 tehnološkorazvojnih centara u Jugoistočnoj Evropi. U svim navedenim zemljama njihovi timovi eksponencijalno rastu, što potvrđuje podatak da je samo u Banjoj Luci danas zaposleno više od 200 IT stručnjaka iz različitih oblasti.

Banja Luka postaje regionalni IT centar: HTEC akvizirao WaySeven

 je nova serija intervjua o ključnim licima IT scene u Bosni i Hercegovini. Za drugo izdanje donosimo vam intervju sa Harunom Čavčićem iz kompanije 

Trenutno je na čelu Junior Accelerator Programa, prve plaćene prakse koju je Mistral pokrenuo prošle godine.

Harune, hvala što si izdvojio vrijeme za intervju. Kada si počinjao svoju karijeru prije 7 godina, stvari su bile mnogo drugačije. Putovao si iz Mostara do Sarajeva na posao, remote način rada gotovo da nije postojao. Da li je juniorima bilo teže tada, ili danas?

Uvijek mi je čast i zadovoljstvo podijeliti sa drugima iskustva i znanje.

Prije 7 godina, kada sam završio fakultet i bio u potrazi za poslom, bilo je izuzetno teško kao junior bez iskustva uopste dobiti poziv za intervju ili neki internship u kompanijama. Rekao bih da sam imao sreće u momentu kada sam predao prvu aplikaciju za posao i svakako je iskoristio.

Danas je juniorima mnogo lakše doći do prvog posla, jer mnoge kompanije, baš kao i Mistral organizuju internshipe i edukacijske programe, koji za cilj imaju da nadomjeste razliku između fakultetskog znanja i onoga što je potrebno da bi mogli kao juniori početi sa radom na stvarnim projektima. Pored svega toga, hibridni način rada zaista omogućava fleksibilnost u traženju poslova i rada.

Oglasi za juniore su među najposjećenijim oglasima na Dzobs.com, ali ih je ujedno veoma malo. Potražnja je tu, ali ponuda je slaba. Šta sprečava kompanije da zapošljavaju više juniora?

Prije svega, treba naglasiti da se sve više kompanija okreće edukacijskim programima, koji su sjajna prilika za juniore. Kompanijama zaista trebaju novi uposlenici, ali sa druge strane, studenti moraju da budu svjesni da se poslovi ne dobivaju samo na osnovu priloženog CV-a i motivacionog pisma, nego na osnovu onoga što zaista stoji iza svega toga. A to je znanje.

Ti danas vodiš Mistral Junior Accelerator Program (JAP) koji omogućava juniorima da usavrše svoje vještine. Od prošle godine do danas, 40 kandidata je prošlo kroz program i sada su dio vašeg tima. Kako je nastala ideja za JAP i kakvi su vam utisci nakon prve godine rada?

JAP je premosnica između znanja stečenog na fakultetu i znanja koje je zaista neophodno da bi osoba mogla samostalno raditi na projektu. Kolege koje su radile intervjue za pozicije QA, u nedostatku tog kadra na tržištu rada uočili su mnogo kandidata kojima jako malo fali da bi bili na nivou koji se očekuje na projektima. To je bio okidač da je neophodno napraviti selekciju tih kandidata i organizovati program edukacije za njih. Taj pilot projekat je bio osnov za današnji JAP, program izuzetne kvalitete i isto tako uspješnosti.

Svjedoci smo rastuće popularnosti IT profesije, prvenstveno zbog vanredno visokih plata. Sve više mladih ljudi razmišlja o IT karijeri. Da li je ovo po tebi dobar trend i šta bi savjetovao jednoj mladoj osobi koja odlučuje o svom budućem zanimanju?

IT je definitivno glavno zanimanje sadašnjosti, a još više budućnosti. Nevezano za geopolitičku situaciju u regionu i svijetu, IT profesija je zaista prelijepo zanimanje, puno izazova i neograničenih prilika. Mislim da je to ono što izdvaja IT profesiju u odnosu na većinu drugih.

U dosadašnjem radu si sigurno upoznao mnogo juniora. Koji nedostaci u njihovom obrazovanju ili nastupu su ti zapali za oko - kakve juniore bi ubuduće volio da upoznaješ, na kojim vještinama oni mogu da porade?

U proteklih godinu dana sam zaista radio sa mnogo juniora. Ono što je nekako zajedničko za dosta njih jeste da određene stvari rade iz rutine, bez shvatanja suštine. Mi kroz JAP pokušavamo naučiti polaznike da razumiju stvari, a ne samo da se posao uradi.

Savjetovao bih svim studentima da se nikada ne zadovolje kada vide da stvar koju su napravili radi, nego kada zaista budu razumjeli kako sve to radi. Također bih dodao i naglasio da su komunikacijske vještine i engleski jezik od izuzetne važnosti za sve one koji žele raditi ili već rade u IT struci.

Ti si završio FIT u Mostaru, koji je među cjenjenijim IT fakultetima u zemlji. Koliko je formalno obrazovanje bilo važno za tvoj uspjeh i koliko je važno danas?

Fakulteti su izuzetno čvrst temelj za naše karijere. Uče nas mnogo više stvari od samih tehnologija i alata. Drago mi je što vidim da raste trend saradnji srednjih tehničkih škola i fakulteta sa kompanijama iz IT industrije.

Za kraj, primjetili smo da si bio državni prvak u džudu tri godine zaredom - svaka čast. Baviš li se još uvijek sportom i kako održavaš kondiciju sa tako zahtjevnim poslom?

Bilo je to divnih 13 godina punih izazova. Profesionalna karijera u džudu je nažalost okončana zbog povrede. Danas se sportom bavim rekreativno, ali se nadam povratku u džudo kroz trenersku ili menadžersku ulogu u skorijoj budućnosti.

Harun Čavčić o važnosti edukacije i Mistralovom Junior Accelerator Programu

 je nova serija intervjua o ključnim licima IT scene u Bosni i Hercegovini.  Za prvo izdanje donosimo vam intervju sa CTO-om kompanije 

, prve firme u BiH koja je uvela četverodnevnu radnu sedmicu.

Dževdete, hvala što si izdvojio vrijeme za intervju. U IT industriji si već skoro 13 godina i gledajući u tvoj LinkedIn profil, čini se da si imao “školski” put - prvo fakultet, pa prvi posao, zatim unapređenja sve do prilike za CTO poziciju.  Kako je tvoj put zaista izgledao - kako si ušao u IT profesiju i došao do svoje trenutne pozicije, sa kakvim izazovima si se susretao?

Sa računarima sam se susreo u djetinjstvu, prvenstveno preko oca koji je također bio programer. Prvo sam se, naravno, upoznao sa igricama, a poslije sa programiranjem. Vremenom mi je postalo jasno šta želim studirati i čime se želim baviti. Kroz studij je došlo i prvo zaposlenje i projekti. Sigurno je pomoglo i to što je IT industrija u BiH počela rasti kada sam ja počeo raditi, pa nije bilo teško doći do posla i prilike. Kroz rad na različitim projektima sam stekao iskustvo u izradi software-a i shvatio koliko je bitno biti konstruktivan saradnik. Gledajući unazad, izazovi su uglavnom bili očekivani i u skladu sa iskustvom. Srećom, bio sam okružen kolegama koji su dijelili iskustva, savjetovali, i na kraju pokazivali svojim djelima kako prevazići izazove.

Primijetili smo da imaš duži radni staž (oko šest godina) kako u trenutnoj tako i u prethodnoj kompaniji. Prema 

, prosječan staž koji programeri danas provode u firmi je manji od dvije godine. Veterani u industriji 

 i da je neophodno zadržati se na jednom mjestu više godina kako bi se zaista upoznali sa problemima te kompanije i kako ih riješiti. Kako ti ovo vidiš - da li je odluka da se zadržiš duže bila svjesna i šta bi savjetovao drugima?

U mom slučaju duži radni staž u kompanijama se isplatio. U posljednjih nekoliko godina IT tržište rada je eksplodiralo, tako da mogu razumjeti mlade ljude koji tek ulaze u industriju i osjećaju da je najbrži put do značajnog povećanja plate promjena radnog mjesta. Starije kolege su već blizu toga da maksimiziraju svoja primanja, u kalkulaciju uključuju i druge stvari kao stabilnost projekata, radno vrijeme, količina stresa, kolege sa kojima će sarađivati…

Savjetovao bih drugima da poslože prioritete, bili oni plata, relaksiran radni tempo, stručno usavršavanje ili nešto drugo te da na osnovu toga donesu odluku o poslodavcu. Odlična stvar za sve u IT industriji je da sada zaposleni imaju priliku da biraju.

AgentLocator je na neki način postao vruća tema među IT zajednicom kada ste 

 na četverodnevnu radnu sedmicu. Radnici se obično žale na prekovremeni rad, a vi ste otišli u potpuno drugom pravcu.  Kako je došlo do ove odluke i kakve su bile reakcije zaposlenih?

Naš poslovni model je takav da će uspjeh firme zavisiti od toga koliko dobro prepoznajemo i implementiramo stvari koje su bitne krajnjim korisnicima, a manje je važno koliko vremena će biti efektivno investirano u taj proces. Shvatamo da je slobodno vrijeme jedna od stvari koja je jako bitna zaposlenima, a koju konkurentske firme, većinom u outsourcing poslovnom modelu, nisu u mogućnosti ponuditi. Želimo da motivišemo trenutne zaposlenike da ostanu u kompaniji dugoročno te da privučemo nove zaposlenike sa kojima ćemo dodatno osnažiti kompaniju. Tako ćemo ujedno spremniji dočekati sljedeći korak u razvoju kompanije. Za sada, četverodnevna radna sedmica je implementirana u IT odjelu. Nadamo se da ćemo uspjeti implementirati ovaj način rada za sva odjeljenja u kompaniji u narednom periodu.

Kako izgleda tvoj tipičan dan u AgentLocatoru - postoji li tipičan dan za CTOa?

Dan obično počinje prolaskom kroz novopristigle mailove i jedan do dva operativna sastanka, na kojima ustanovimo da li se poslovni procesi odvijaju u očekivanim parametrima ili je potrebno posvetiti više pažnje nekom konkretnom izazovu ili radnom zadatku. Nekada su dani isprekidani sastancima, nekada opet imam više vremena koje mogu posvetiti operativnim radnim zadacima. Postoji određeni nivo rutine koji pomaže da dani ne postanu kaotični i, u suštini, neproduktivni.

Mnogi iskusni programeri imaju muku da se odluče između menadžmenta i programiranja. Već nakon pet godina u industriji, otvara se pitanje koliko se dalje može napredovati u okviru programiranja ili je menadžment jedini put daljeg napredovanja.  Kakvo je tvoje viđenje ove dileme i kome bi savjetovao da razmotri menadžment?

Pri takvoj odluci bitno je poznavati sebe i donijeti odluku koja će dugoročno odgovarati osobi. Prije desetak godina, plata u IT industriji je mogla rasti samo do određene mjere ako je pozicija bila čisto tehničkog karaktera. Prelazak u menadžment je predstavljao prelazak u viši platni razred. Mislim da već duže vrijeme nije tako, kompanije su prepoznale da su na taj način gubile vrhunske stručnjake i gurale ih u uloge koje ih nisu nužno činile ni sretnim, ni produktivnim. Prelazak iz operative u menadžment također znači da se definicija uspjeha za konkretnog pojedinca mijenja. Biti menadžer znači biti onaj koji pomaže svima oko sebe da postanu bolji, znači donošenje nepopularnih odluka, delegiranje, davanje pozitivnog ali i negativnog feedback-a…

Svjedoci smo rastuće popularnosti IT profesije, prvenstveno zbog vanredno visokih plata.  Sve više mladih ljudi razmišlja o IT karijeri.  Da li je ovo po tebi dobar trend i šta bi savjetovao jednoj mladoj osobi koja odlučuje o svom budućem zanimanju?

Mislim da će IT industrija nastaviti rasti i narednih 20-30 godina. Ustvari, po količini novih ideja koje se pokušavaju pretvoriti u software, teško je zamisliti da će u skoroj budućnosti tržište biti zasićeno. Ono sto je bitno za one koji tek ulaze u IT industriju je da prate trendove i izoštravaju svoje vještine u tehnologijama i konceptima koji su i koji će biti traženi u kraćem vremenskom periodu. Također, za ljude koji poznaju druge branše može biti izuzetno korisno da steknu osnovno razumijevanje kako se software pravi i kako radi. To bi im dalo mogućnost da razvijaju svoje produkte koji mogu da promijene njihove matične branše.

Za kraj, kako provodiš vrijeme izvan posla? Ko je Dževdet kada nije CTO?

Većinu vremena izvan posla provodim sa suprugom i djecom, također, rado ću pogledati dobar SF film ili zanimljivu seriju. Igrice su mi, također, još uvijek zabava :). Volim igrati šah, i volio bih vidjeti da se šah u BiH vrati na nivo na kojem je bio prije dvadesetak godina. Nadam se da će IT kompanije u skoroj budućnosti doprinijeti vraćanju popularnosti šaha.

Blog

Strana 5