 je nova serija intervjua o ključnim licima IT scene u Bosni i Hercegovini.  Za prvo izdanje donosimo vam intervju sa CTO-om kompanije 

, prve firme u BiH koja je uvela četverodnevnu radnu sedmicu.

Dževdete, hvala što si izdvojio vrijeme za intervju. U IT industriji si već skoro 13 godina i gledajući u tvoj LinkedIn profil, čini se da si imao “školski” put - prvo fakultet, pa prvi posao, zatim unapređenja sve do prilike za CTO poziciju.  Kako je tvoj put zaista izgledao - kako si ušao u IT profesiju i došao do svoje trenutne pozicije, sa kakvim izazovima si se susretao?

Sa računarima sam se susreo u djetinjstvu, prvenstveno preko oca koji je također bio programer. Prvo sam se, naravno, upoznao sa igricama, a poslije sa programiranjem. Vremenom mi je postalo jasno šta želim studirati i čime se želim baviti. Kroz studij je došlo i prvo zaposlenje i projekti. Sigurno je pomoglo i to što je IT industrija u BiH počela rasti kada sam ja počeo raditi, pa nije bilo teško doći do posla i prilike. Kroz rad na različitim projektima sam stekao iskustvo u izradi software-a i shvatio koliko je bitno biti konstruktivan saradnik. Gledajući unazad, izazovi su uglavnom bili očekivani i u skladu sa iskustvom. Srećom, bio sam okružen kolegama koji su dijelili iskustva, savjetovali, i na kraju pokazivali svojim djelima kako prevazići izazove.

Primijetili smo da imaš duži radni staž (oko šest godina) kako u trenutnoj tako i u prethodnoj kompaniji. Prema 

, prosječan staž koji programeri danas provode u firmi je manji od dvije godine. Veterani u industriji 

 i da je neophodno zadržati se na jednom mjestu više godina kako bi se zaista upoznali sa problemima te kompanije i kako ih riješiti. Kako ti ovo vidiš - da li je odluka da se zadržiš duže bila svjesna i šta bi savjetovao drugima?

U mom slučaju duži radni staž u kompanijama se isplatio. U posljednjih nekoliko godina IT tržište rada je eksplodiralo, tako da mogu razumjeti mlade ljude koji tek ulaze u industriju i osjećaju da je najbrži put do značajnog povećanja plate promjena radnog mjesta. Starije kolege su već blizu toga da maksimiziraju svoja primanja, u kalkulaciju uključuju i druge stvari kao stabilnost projekata, radno vrijeme, količina stresa, kolege sa kojima će sarađivati…

Savjetovao bih drugima da poslože prioritete, bili oni plata, relaksiran radni tempo, stručno usavršavanje ili nešto drugo te da na osnovu toga donesu odluku o poslodavcu. Odlična stvar za sve u IT industriji je da sada zaposleni imaju priliku da biraju.

AgentLocator je na neki način postao vruća tema među IT zajednicom kada ste 

 na četverodnevnu radnu sedmicu. Radnici se obično žale na prekovremeni rad, a vi ste otišli u potpuno drugom pravcu.  Kako je došlo do ove odluke i kakve su bile reakcije zaposlenih?

Naš poslovni model je takav da će uspjeh firme zavisiti od toga koliko dobro prepoznajemo i implementiramo stvari koje su bitne krajnjim korisnicima, a manje je važno koliko vremena će biti efektivno investirano u taj proces. Shvatamo da je slobodno vrijeme jedna od stvari koja je jako bitna zaposlenima, a koju konkurentske firme, većinom u outsourcing poslovnom modelu, nisu u mogućnosti ponuditi. Želimo da motivišemo trenutne zaposlenike da ostanu u kompaniji dugoročno te da privučemo nove zaposlenike sa kojima ćemo dodatno osnažiti kompaniju. Tako ćemo ujedno spremniji dočekati sljedeći korak u razvoju kompanije. Za sada, četverodnevna radna sedmica je implementirana u IT odjelu. Nadamo se da ćemo uspjeti implementirati ovaj način rada za sva odjeljenja u kompaniji u narednom periodu.

Kako izgleda tvoj tipičan dan u AgentLocatoru - postoji li tipičan dan za CTOa?

Dan obično počinje prolaskom kroz novopristigle mailove i jedan do dva operativna sastanka, na kojima ustanovimo da li se poslovni procesi odvijaju u očekivanim parametrima ili je potrebno posvetiti više pažnje nekom konkretnom izazovu ili radnom zadatku. Nekada su dani isprekidani sastancima, nekada opet imam više vremena koje mogu posvetiti operativnim radnim zadacima. Postoji određeni nivo rutine koji pomaže da dani ne postanu kaotični i, u suštini, neproduktivni.

Mnogi iskusni programeri imaju muku da se odluče između menadžmenta i programiranja. Već nakon pet godina u industriji, otvara se pitanje koliko se dalje može napredovati u okviru programiranja ili je menadžment jedini put daljeg napredovanja.  Kakvo je tvoje viđenje ove dileme i kome bi savjetovao da razmotri menadžment?

Pri takvoj odluci bitno je poznavati sebe i donijeti odluku koja će dugoročno odgovarati osobi. Prije desetak godina, plata u IT industriji je mogla rasti samo do određene mjere ako je pozicija bila čisto tehničkog karaktera. Prelazak u menadžment je predstavljao prelazak u viši platni razred. Mislim da već duže vrijeme nije tako, kompanije su prepoznale da su na taj način gubile vrhunske stručnjake i gurale ih u uloge koje ih nisu nužno činile ni sretnim, ni produktivnim. Prelazak iz operative u menadžment također znači da se definicija uspjeha za konkretnog pojedinca mijenja. Biti menadžer znači biti onaj koji pomaže svima oko sebe da postanu bolji, znači donošenje nepopularnih odluka, delegiranje, davanje pozitivnog ali i negativnog feedback-a…

Svjedoci smo rastuće popularnosti IT profesije, prvenstveno zbog vanredno visokih plata.  Sve više mladih ljudi razmišlja o IT karijeri.  Da li je ovo po tebi dobar trend i šta bi savjetovao jednoj mladoj osobi koja odlučuje o svom budućem zanimanju?

Mislim da će IT industrija nastaviti rasti i narednih 20-30 godina. Ustvari, po količini novih ideja koje se pokušavaju pretvoriti u software, teško je zamisliti da će u skoroj budućnosti tržište biti zasićeno. Ono sto je bitno za one koji tek ulaze u IT industriju je da prate trendove i izoštravaju svoje vještine u tehnologijama i konceptima koji su i koji će biti traženi u kraćem vremenskom periodu. Također, za ljude koji poznaju druge branše može biti izuzetno korisno da steknu osnovno razumijevanje kako se software pravi i kako radi. To bi im dalo mogućnost da razvijaju svoje produkte koji mogu da promijene njihove matične branše.

Za kraj, kako provodiš vrijeme izvan posla? Ko je Dževdet kada nije CTO?

Većinu vremena izvan posla provodim sa suprugom i djecom, također, rado ću pogledati dobar SF film ili zanimljivu seriju. Igrice su mi, također, još uvijek zabava :). Volim igrati šah, i volio bih vidjeti da se šah u BiH vrati na nivo na kojem je bio prije dvadesetak godina. Nadam se da će IT kompanije u skoroj budućnosti doprinijeti vraćanju popularnosti šaha.

Dževdet Dautbegović o AgentLocatoru, razvoju karijere i SF filmovima

U šestom izdanju sada već dobro poznate 

 kategorije, prenosimo utiske sa našim dragim sagovornikom, koji je izdvojio vrijeme da nam kaže nešto više o sebi i firmi za koju radi

 stigao prije nešto manje od godinu i po dana, a mi iskoristili priliku da dobijemo relevantne informacije o njemu i poslu kojim se bavi.

Dzobs: Ćao Ademire, hvala na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor. Za početak, reci nam nešto više o svom ulasku u svijet programiranja.

Ademir: Kada sam prije nekih 12 godina završavao studije na fakultetu elektrotehnike u Tuzli, došlo je vrijeme da presiječem čime hoću, tj. želim da se bavim. IT industrija je tada tek počela da se razvija, ali je uprkos tome i u to doba nudila najviše.

Kompanije su nudile jako dobre uslove, kao što su fleksibilno radno vrijeme, slobodni vikendi (da da, dobro ste čuli), ali i prostor za dalju edukaciju i učenje. Sve to je bilo i više nego dovoljno da me motiviše u tome da se ozbiljnije posvetim daljem usavršavanju u softveru i programiranju.

Da se razumijemo - bilo je tu i prostora za drudge stvari, iako sam najviše energije trošio na stvari vezane za posao. Trudio sam se da uvijek imam dovoljno vremena kako za porodicu i prijatelje, tako i hobije poput igranja basketa, Playstation-a, ili sviranja gitare.

Dzobs: Da li to znači da je tvoj karijerni put od samog starta bio usko vezan za softversko inženjerstvo, ili si se još nečim bavio usput?

Ademir: Tako je, software engineering je zauzimao najviše fokusa. Uspijevao sam da uporedo i volontiram kada obaveze to dozvole, a najčešće je to bilo vezano za košarku.

Tako sam jednom prilikom zajedno sa svojim prijateljima bio deo tima koji je svojevremeno organizovao prvu i jedinu amatersku košarkašku ligu u BiH (AKOL). Za nju se čulo i u regiji, te smo na inicijativu bliskih ljudi iz Niša koji su bili dio cijelog projekta, predstavljali našu državu na prvom europskom, amaterskom košarkaškom kupu.

Dzobs: Dobro je čuti da je studentski život dozvoljavao i druge stvari pored učenja. Godinama kasnije, napornim radom, eto tebe u Serapionu. Kako je do toga došlo, ko je koga kontaktirao?

Ademir: Čuo sam za njih još od ranije i znao da imaju firmu u Tuzli. Tačnije, sve informacije sam dobio preko Zlatana, dragog kolege i prijatelja još iz srednjoškolskih klupa.

Inicijalno me je kontaktirala Emina Burgić kao HR predstavnik, nakon čega joj je Zlatan prenio sve najbolje o meni, a poslije toga se uopšte nije bilo teško odlučiti za njihovu ponudu.

Dzobs: Tvoje riječi potvrđuje i činjenica da radiš kod njih već skoro godinu i po dana. Koji su to glavni razlozi zbog kojih si lojalan firmi i želiš da ostaneš tu i ubuduće?

Ademir: Vrlo sam jednostavan po tom pitanju. U cijelom timu je jako prijatna i ugodna atmosfera, a samim tim su i međuljudski odnosi pozitivni i na visokom nivou. Kada na sve to kao jedan programer dodate dinamične i zanimljive projekte, zaista nema na čemu da se zamjeri.

Dzobs: Dakle stavlja se akcenat na otvorenu i iskrenu komunikaciju, i međusobno razumijevanje?

Ademir: Tako je. To je tajna za uspjeha svakog grupnog rada!

Dzobs: Od svih tih stvari, koji benefit bi izdvojio kao najbitniji za preporuku nekome ko bi želio da postane dio Serapiona?

Ademir: Nekome ko želi postati član Serapiona mogu obećati da će biti tretiran kao čovjek, a ne kao resurs. Ne treba vam bolji benefit.

Dzobs: Kako izgleda jedan tvoj radni dan, šta potencijalne pridošlice mogu da očekuju?

Ademir: Dinamičnost. Konkretno za moju ulogu u firmi, gotovo svaki dan bude različit u odnosu na ostale, što smatram pozitivnom stranom našeg posla. Svakako da postoji i određena doza rutine, ali taman dovoljno da možete pohvatati sve konce i uvijek biti dobro organizovani.

Dzobs: Pretpostavljamo onda i da se koriste različite tehnologije?

Ademir: Ne postoji neka striktna usmjerenost u okviru kompanije, te se tako mogu naći projekti bazirani na Javi, Node.js-u, React-u, i Angular-u.

Dzobs: Da li outsource-ujete svoj rad ili ste vezani za direktne projekte sa klijentom?

Ademir: Naše poslovanje se bazira na partnerskom odnosu sa klijentima, sa fokusom na rješavanju njihovih biznis problema. Ima situacija gdje ih podržavamo na njihovom postojećem softverskom rješenju, gdje jedan ili više naših timova udruži snage sa njihovim.

Pored toga, tu su i projekti koje su za njih razvijali samo naši zaposleni, od početka do kraja. Tako da - može se reći da radimo oba, sve to varira.

Dzobs: S obzirom na to da je sjedište Serapiona u Njemačkoj, a postoji i kancelarija u Hrvatskoj, da li i u kolikoj mjeri ideš na uživo sastanke i druženje sa tim kolegama?

Ademir: Zbog pandemije dugo nismo imali priliku da se adekvatno upoznamo, sve do septembra ove godine, kada smo se okupili u odmaralištu pored Zadra. Tu smo proveli nekoliko dana i upoznali saradnike iz Zagreba i Minhena.

Pored toga, svakodnevno komuniciramo preko video poziva, a po potrebi se nalazimo i licem u lice. Sve je lakše sada kada nam je opet kretanje po drugim državama olakšano.

Dzobs: Reci nam za kraj, koji su tvoji planovi u bliskoj budućnosti kada je u pitanju karijera?

Ademir: Fokusiraću se na to da maksimalno iskoristim svoje okruženje za lični razvoj, a ujedno i da sa ostatkom ekipe pomognem Serapionu da dostignu i čak nadmaše svoje postavljene ciljeve. Vidjet ćemo šta vrijeme donosi, svi se nadamo najboljem.

Dzobs: Držimo fige da se sve to ostvari, dijelom i uz pridošlice koje će, nadamo se, ovaj intervju ohrabriti da oprobaju svoje vještine u tvojoj firmi. Po svemu sudeći, odlično je mjesto za rad.

Intervju: Ademir Pjanić o svojoj karijeri i uslovima rada za Serapion

razgovarali smo sa Ognjenom Golubovićem iz kompanije Syrmia, koji radi kao team lead na softveru za prepoznavanje saobraćajnih znakova, a pri tom je i fantastičan fotograf. 

Ognjene, hvala za intervju. Krenimo od neobičnih dijelova - kopajući po Internetu otkrili smo da, osim što si sjajan softverski inženjer, ujedno si i fenomenalan fotograf.  Tvoj 

sadrži neke od najljepših fotografija Banjaluke. Koji aparat koristiš, kako si razvio ovaj hobi i koliko vremena mu posvećuješ?

Hvala, na lijepim riječima, drago mi je da vam se dopadaju moje fotografije 😊 Kroz osnovnu školu sam se interesovao za fotografiju, ali nikada u kući nismo imali fotoaparat, pa sam većinom samo čitao i gledao tuđe fotografije, listao review-ove i upoznavao se sa tehničkim karakteristikama.

Po završetku devetog razreda, moja osnovna škola mi je poklonila prvi (digitalni) fotoaparat i tako sam sa čitanja prešao na fotografisanje.

I tokom fakulteta sam se interesovao za fotografiju sa neke više tehničke i inženjerske strane i birao i predmete i projekte na to orijentisane, prepoznavanje objekata, obrada slike i hardverska akceleracija obrade slike npr.

Završilo se master radom na temu demosaicing-a SVE senzora, a sada opet radim na projektu prepoznavanja saobraćajnih znakova.  Moglo bi se reći da se trudim da postanem Full stack image developer i da se ne udaljavam pretjerano od kamera 😊

Aparate sam mijenjao vremenom, i nisam bio vjeran nijednom brendu, Olympus, Canon, Sony, Nikon. Trenutno primarno koristim Nikon D750 i objektive Sigma 24mm 1.4 i Nikon 80-200mm f2.8. Vremena za fotografiju je sve manje u mom slučaju, možda nekoliko sati sedmično. Uz dosta aktivnu ćerkicu i drugo dijete na putu, kako bivši kolega Vojko V kaže, „umoran sam, prijatelju, umoran“.

Proveo si oko tri godine radeći kao softverski inženjer, da bi prešao na sadašnju poziciju team leada u kompaniji Syrmia. Kako je došlo do ove tranzicije - da li si aktivno tražio team lead poziciju, ili je pozicija pronašla tebe?

Mislim da se nismo tražili, ali da smo se nekako međusobno pronašli. Iz ove perspektive, čini mi se da je to išlo nekim prirodnim i postepenim putem, bez jasnog plana. Jednostavno se postave problemi/zadaci koji nisu samo inženjerske prirode, a ja generalno volim da rješavam probleme svake vrste. U trenutku kada nije bilo nikog drugog da te probleme riješi, bilo mi je prirodno da pokušam. Ili sam do sada uspijevao, ili me nisu primijetili da ne uspijevam, ali nemojte nikome reći 😊

Čega je previše, a čega premalo u poslu team leada? Programiraš li još uvijek i koliko?

Čini mi se da je svega sasvim dovoljno. Sastanci su stvar koja lako može upasti u tu kategoriju previše, ali otvorenost o tome da li je potrebno biti dio nekih sastanaka to rješava. Programiram i dalje, iako manje nego ranije, i mislim da mi to daje jasniji pogled na to sa čim se moj tim, a samim tim i ja, bori. Koliko, to zavisi od prilike, ali ja sam i dalje član svog tima i trudim se da procijenim situaciju i na koji način sam najviše od koristi timu. Bilo da je to tako da se posvetim razvoju da "spakujemo" release ili da nađem ljude koji nam mogu pomoći i organizujem posao.

Kako izgleda tvoj dan? Na kakvim projektima radiš, kako izgleda tvoj tim, šta su izazovi koje rješavaš?

Moj radni dan počinje tako što svoju ćerku ispratim u vrtić, popijem sa suprugom kafu i zatim me nema do ponoći. Malo se šalim, ali moja supruga bi vjerovatno dala taj opis. Radim na automotive projektu i jutro je uglavnom rezervisano za sastanke, prvi je timski, a zatim slijede sa timovima sa kojima sarađujemo, sa klijentima za koje radimo i sa dobavljačima koji nam pomažu oko stvari koje nemamo vremena ili ekspertize da pokrijemo. Nakon toga, ukoliko nije dan sa nekim dužim sprint ceremonijama, radim na taskovima, kao i ostali clanovi tima.

U timu nas je 5 i radimo na funkcionalnosti prepoznavanja saobraćajnih znakova pomoću kamere u automobilu (zajedno sa još nekoliko timova). Rekao bih da je težište posla na inženjerskom pristupu, koristimo različite programske jezike, jer su različiti problemi koje rješavamo i kreću se od implementacije glavnog feature-a na našoj platformi, što je naravno C, preko tool-ova za vizualizacije koji su C++, statističkih alata za obradu podataka o performansama - C#, pomoćnih tool-ova koji nam olakšavaju workflow i baratanje velikim količinama podataka – Python i React.

Sa tehničke strane, izazovno je raditi sa jednim tako kompleksnim sistemom kao što je automobil, imati svijest o kompletnom sistemu (sa određenim nivoom apstrakcije naravno), da bismo znali kako utičemo na druge, a opet detaljno poznavati svoj modul kako bismo bili sposobni da ga razvijamo. Bez obzira što sam već pobrojao dosta programskih jezika, ne doživljavam taj dio previše izazovnim, jer naši problemi nisu toliko sintaksički zahtjevni, koliko inženjerski. U dovoljnoj mjeri poznajemo duh jezika, da bismo znali zašto smo ga izabrali i dovoljno sintakse da nadogradimo naše funkcionalnosti, sve ostalo je na poznavanju sistema, uzročno-posljedičnim vezama i tom, za nas jako bitnom, inženjerskom pristupu da stvari treba da rade onako kako su zamišljene a ne da prosto izvrše fukciju. Dugoročno održavanje stvari koje samo zadovoljavaju output je neodrživo.

Sa strane mojih team lead aktivnosti, mislim da je moje sadašnje okruženje jako dobro za napredovanje. Švedski timovi sa kojima sarađujemo i njihova menadžerska struktura su jako metodični, obrazovani i vrlo otvoreni da podijele svoje znanje, kao i da čuju naše mišljenje i provedu naše prijedloge. Jednako je i sa Syrmia strane, mislim da je pažljivo biranje ljudi sa kojima sarađujemo doprinijelo stvaranju atmosfere u kojoj je lako napredovati u svakom smislu.

Ostati programer ili postati menadžer je česta dilema koja dolazi nakon nekoliko godina iskustva. Šta bi savjetovao kolegama koji razmišljaju o team lead roli?

Mislim da je to pojedinačna odluka. Ako već razmišljate da li se okušati u tome i imate ponudu za prelazak na tu poziciju sa developerske, morate biti svjesni da li je menadžerska uloga nešto što vas zanima ili želite tehnički da se usavršavate kao developer (eventualno arhitekta). Ne bih rekao da je bilo šta nemoguće, ali gurati obe priče jednako jakim tempom je u najmanju ruku jako teško i nešto će da trpi. Iz mog iskustva, team lead uloge ne podrazumijevaju iste stvari u svim kompanijama. Ono što meni djeluje zajedničko je da oni koji se odluče na team lead rolu nose viši nivo odgovornosti i to često ne dodijeljene, nego odgovornosti koju sami preuzimate ili je trebate preuzeti (sopstvena inicijativa) i to je najbitnija stvar sa kojom morate biti načisto da li vam odgovara.

Sa druge strane, taj prelaz može doći i postepeno, kao što je npr bilo i u mom slučaju. To ima svojih prednosti jer kroz neka zaduženja možete da dobijete utisak odgovara li vam to. Ako je to opcija, ja bih svakako išao tim putem.

Gledajući u tvoj LinkedIn profil, nešto nam je zapalo za oko - stažirao si u Intelu kao Image Processing Intern. Kako je to izgledalo, šta si naučio i da li je ovo nekako vezano sa tvojom ljubavlju prema fotografiji?

Da, svakako. Kao što sam već pomenuo, fotografija i sve vezano za sliku je jako uticalo i na moj profesionalni put. Bilo je veoma zanimljivo i budući da sam radio na R&D projektu, prilično slobodno da probavam i učim različite stvari. Intel je bio dobro povezan sa naučnim izdavačima, tako da su svi materijali i radovi bili lako dostupni, a i kolektiv je bio jako iskusan u temama koje su mene zanimale. Stvari na kojima sam tamo radio su me i orijentisale prema temi koju sam izabrao za master rad. Zanimljivo je da su to neke teme kojih sam se ranije dotakao na fotografskim forumima koji se bave custom firmware-ima za fotoaparate i mogu reći da sam neke značajne ideje dobio od fotografa, a ne developera/inženjera, jer su perspektive drugačije i ta korisnička strana je jako bitna, pogotovo kada je riječ o slici čiji je kvalitet često dosta subjektivna stvar (i pored nekih objektivnih metrika koje postoje).

Osim toga, kao kompanija koja dugo postoji i razvija različite tehnologije (od kojih neke možda i nisu prva stavka koju bi ljudi povezali sa Intel-om, kao što je i sam Image Processing) to je bilo jako dobro mjesto da vidim kako izgleda i kako se razvija softver za kameru, koji je workflow od dizajna algoritama i sistema do nečega što je software/hardware koji se nalazi u nekom uređaju. Moram reći da je razumijevanje tog modela bila velika pomoć u prelasku na automotive projekat, jer su svi ti procesi jako slični, ili bar imaju svoje pandane u odgovarajućoj oblasti.

Studirao si i magistrirao u Beogradu.  Zašto baš Beograd a ne Banja Luka, i koliko je ovo bilo važno za tvoju  karijeru?

Iskreno, pomalo slučajno. Sestra mi je studirala matematiku tamo (teorijski smjer koji ovdje nije imao adekvatnu alternativu) i otišao sam da joj pravim društvo. Sigurno je bilo važno, ako ništa iz razloga što sam po završetku studija mogao da pronađem praksu/posao iz obalsti image processing-a, za šta u Banjaluci tada nije bilo prilike. To se od tada značajno promijenilo, vjerujem da će se mijenjati još brže i više i mislim da se sada u Banjaluci po završetku studija ljudi mogu okušati u većini stvari koje su upoznali tokom studija.

Za kraj, Bill Gates ili Elon Musk i zašto?

Nemam dobar odgovor na ovo pitanje, ne poznajem ljude. Iako naravno znam ko su, meni lično je bitnije kakvi su ljudi, a to neću saznati iz medija ili kroz uspjehe koje kompanije koje su stvorili postižu. I te kompanije su tu gdje jesu zbog ljudi koji u njima rade, uspjeh treba da se distribuira srazmjerno zalaganju i zato mislim da su ljudi u Microsoftu i Tesli (a među njima i Musk i Gates) uspješni, a osim toga, nadam se da su obojica dobri ljudi, ali ja nisam dobra osoba da to sudi.

Ognjen Golubović razvija softver za prepoznavanje saobraćajnih znakova

Profesionalni razvoj unutar IT kompanije kao što je Endava nije uvijek nužno vezan za ulogu vođenja tima, uprkos značajnom i višegodišnjem iskustvu mnogih pojedinaca. Takav je slučaj sa našom današnjom sagovornicom, koja trenutno nastavlja da gradi svoje tehničke vještine ka nekim drugim smjerovima napredovanja u svom polju ekspertize.

U prvom djelu ove mini serije smo pričali sa Tajmom Mahmutović, koja takođe radi za Endavu i ispričala nam je kako je tekao njen put ka Team Lead poziciji. Taj tekst možete 

, a u nastavku saznati detalje iz intervjua sa Ivanom, koja želi da svoj karijerni put gradi u nekom drugom smjeru.

Dzobs: Devetogodišnje iskustvo kao full stack developer, svaka čast! Šta je ono što bi izdvojila kao najveće izazove tokom tog perioda, a ostavila kao savjet budućim kolegama i koleginicama?

Ivana: Bilo je mnogo izazova i još uvijek ih ima, to svakako. Kao najveći bih izdvojila potrebu za stalnim napredovanjem u smislu sticanja novih znanja, što iziskuje rad na sebi, usavršavanje, i učenje. IT industrija je jednostavno takvo polje u kojem se svakodnevno javlja nešto novo.

Budućim kolegama i kolegicama bih poručila da se ne boje izazova i učenja, već da budu ustrajni u radu, što će na kraju biti nagrađeno. Privilegija je raditi u IT industriji, jer je ona trenutno jedan od najkonkurentnijih na tržištu.

Dzobs: Od tih devet, uskoro će dvije godine otkako si u Endavi. Kako ti se za sada čini iskustvo u firmi, sa saradnicima, šta je ono što ih izdvaja od drugih IT kompanija?

Ivana: Vrijeme koje sam provela ovdje je nesumnjivo jedno neprocjenjivo iskustvo. Imala sam priliku raditi na velikim i uzbudljivim projektima. Endava ima klijente koji su prepoznatljiva imena u svojim branšama. Također sam sarađivala s jako kvalitetnim kolegama, ne samo u smislu znanja, već i ljudskih kvaliteta. Riječ je o dragon, pametnim i susretljivim ljudima.

Ono po čemu se Endava kao kompanija posebno ističe je briga o svojim uposlenicima. Otkako sam se pridružila timu, nižem samo pozitivna iskustva i nadam se da će se to tako nastaviti i u budućnosti. Osjećam da se mogu obratiti kolegama za bilo koji problem i da će mi izaći u susret, naravno - ukoliko je to moguće.

Dzobs: Da li planiraš u jednom trenutku, kao koleginica Tajma, postaneš Team Lead, ili želiš da se zadržiš na trenutnoj poziciji?

Ivana: Dugoročno je to neki plan, iako moram priznati da sam zadovoljna trenutnom pozicijom i possum koji obavljam, tako da uopšte ne žurim po tom pitanju. Ono što je po mom mišljenju odlika dobrog Team Lead-a jeste da, osim stručnog znanja, ima i vještine upravljanja članovima tima.

Upravo ovo drugo je deo u kojem ja sebe trenutno ne vidim, tj. smatram da ima dosta prostora za napredak i radim na tome da to promijenim. Glavni razlog zbog kojeg odgađam pomenutu promjenu pozicije jeste taj što dio posla u kojem definitivno najviše uživam jeste programiranje, a svjesna sam da radno vrijeme na TL poziciji ne bi okupiralo samo kodiranje, već i planiranje.

Pored toga tu je i puno više razgovora/dogovora, kako sa članovima tima, tako i sa klijentima s kojima surađujemo. Svakako, plan je napredovati, a postoji niz opcija u Endavi koje se ne vežu nužno za vođenje tima, tako da se radujem vidjeti šta mi budućnost donosi.

Dzobs: Zapažaš li neku neravnopravnost kada se porede programeri i programerke, po pitanju iznosa plate i drugih faktora, ili misliš da je to u posljednje vrijeme ujednačeno?

Ivana: Nedavno sam u Endavi imala priliku biti članica fokus grupe koja se sastala kako bi razgovora o tome kako je biti “Žena u IT-u”. Cilj je bio da podijelimo naša iskustva, te iznesemo prijedloge za poboljšanja po tom pitanju.

Moram priznati kako nikad nisam osobno doživjela takvu vrstu diskriminacije, zbog čega me je iznenadilo da su se neke kolegice na svojim prethodnim radnim mjestima susretale s njom. Primjer su recimo komentari kako žene ne mogu biti podjednako dobri programeri poput muškaraca.

To je potvrda da je spolna diskriminacija nažalost još uvijek prisutna u našem polju. Drago mi je što trenutno radim u okruženju koje ne toleriše diskriminaciju, i to ne samo spolnu, već bilo kakvu vrstu.

Dzobs: Šta bi poručila kolegama seniorima, koji se možda takođe kolebaju oko toga u kom pravcu treba da nastave svoj programerski razvoj?

U ovom poslu promjena pozicije nakon stečenog iskustva, na primjer iz juniora u mid, je prirodna stvar. Tako da, za većinu osoba prelazak sa uloge seniora na Team Lead nakon nekog vremena djeluje kao podrazumijevanji odraz napredovanja.

Međutim, moje mišljenje je da svatko ima svoj razvojni put, te ukoliko smo zadovoljni na poziciji koju obavljamo ili imamo neke nedoumice o prelasku na TL ulogu, ne treba da žurimo sa tranzicijom.

Svakako je bitno napomenuti da u kompaniji kao što je Endava, profesionalni razvoj nije nužno vezan za ulogu vođenja tima, te svako ima priliku da svoj tehnički napredak razvija prema ličnim preferencama. Najbitnije je prije svega biti zadovoljan poslom koji obavljamo i uživati u onome što radimo.

Dzobs: Ivana, hvala što si bila naša sagovornica u ovom intervjuu i podijelila svoje utiske. Ovim završavamo mini serijal, a još jednom podsjećamo da prvi dio, tj. utiske Tajme Mahmutović koja radi na Team Lead poziciji u Endavi, možete pročitati na 

Endava spotlight mini serijal part 2: Ivana Livaja, Senior Developer

 je nova serija intervjua o ključnim licima IT scene u Bosni i Hercegovini. Za drugo izdanje donosimo vam intervju sa Harunom Čavčićem iz kompanije 

Trenutno je na čelu Junior Accelerator Programa, prve plaćene prakse koju je Mistral pokrenuo prošle godine.

Harune, hvala što si izdvojio vrijeme za intervju. Kada si počinjao svoju karijeru prije 7 godina, stvari su bile mnogo drugačije. Putovao si iz Mostara do Sarajeva na posao, remote način rada gotovo da nije postojao. Da li je juniorima bilo teže tada, ili danas?

Uvijek mi je čast i zadovoljstvo podijeliti sa drugima iskustva i znanje.

Prije 7 godina, kada sam završio fakultet i bio u potrazi za poslom, bilo je izuzetno teško kao junior bez iskustva uopste dobiti poziv za intervju ili neki internship u kompanijama. Rekao bih da sam imao sreće u momentu kada sam predao prvu aplikaciju za posao i svakako je iskoristio.

Danas je juniorima mnogo lakše doći do prvog posla, jer mnoge kompanije, baš kao i Mistral organizuju internshipe i edukacijske programe, koji za cilj imaju da nadomjeste razliku između fakultetskog znanja i onoga što je potrebno da bi mogli kao juniori početi sa radom na stvarnim projektima. Pored svega toga, hibridni način rada zaista omogućava fleksibilnost u traženju poslova i rada.

Oglasi za juniore su među najposjećenijim oglasima na Dzobs.com, ali ih je ujedno veoma malo. Potražnja je tu, ali ponuda je slaba. Šta sprečava kompanije da zapošljavaju više juniora?

Prije svega, treba naglasiti da se sve više kompanija okreće edukacijskim programima, koji su sjajna prilika za juniore. Kompanijama zaista trebaju novi uposlenici, ali sa druge strane, studenti moraju da budu svjesni da se poslovi ne dobivaju samo na osnovu priloženog CV-a i motivacionog pisma, nego na osnovu onoga što zaista stoji iza svega toga. A to je znanje.

Ti danas vodiš Mistral Junior Accelerator Program (JAP) koji omogućava juniorima da usavrše svoje vještine. Od prošle godine do danas, 40 kandidata je prošlo kroz program i sada su dio vašeg tima. Kako je nastala ideja za JAP i kakvi su vam utisci nakon prve godine rada?

JAP je premosnica između znanja stečenog na fakultetu i znanja koje je zaista neophodno da bi osoba mogla samostalno raditi na projektu. Kolege koje su radile intervjue za pozicije QA, u nedostatku tog kadra na tržištu rada uočili su mnogo kandidata kojima jako malo fali da bi bili na nivou koji se očekuje na projektima. To je bio okidač da je neophodno napraviti selekciju tih kandidata i organizovati program edukacije za njih. Taj pilot projekat je bio osnov za današnji JAP, program izuzetne kvalitete i isto tako uspješnosti.

Svjedoci smo rastuće popularnosti IT profesije, prvenstveno zbog vanredno visokih plata. Sve više mladih ljudi razmišlja o IT karijeri. Da li je ovo po tebi dobar trend i šta bi savjetovao jednoj mladoj osobi koja odlučuje o svom budućem zanimanju?

IT je definitivno glavno zanimanje sadašnjosti, a još više budućnosti. Nevezano za geopolitičku situaciju u regionu i svijetu, IT profesija je zaista prelijepo zanimanje, puno izazova i neograničenih prilika. Mislim da je to ono što izdvaja IT profesiju u odnosu na većinu drugih.

U dosadašnjem radu si sigurno upoznao mnogo juniora. Koji nedostaci u njihovom obrazovanju ili nastupu su ti zapali za oko - kakve juniore bi ubuduće volio da upoznaješ, na kojim vještinama oni mogu da porade?

U proteklih godinu dana sam zaista radio sa mnogo juniora. Ono što je nekako zajedničko za dosta njih jeste da određene stvari rade iz rutine, bez shvatanja suštine. Mi kroz JAP pokušavamo naučiti polaznike da razumiju stvari, a ne samo da se posao uradi.

Savjetovao bih svim studentima da se nikada ne zadovolje kada vide da stvar koju su napravili radi, nego kada zaista budu razumjeli kako sve to radi. Također bih dodao i naglasio da su komunikacijske vještine i engleski jezik od izuzetne važnosti za sve one koji žele raditi ili već rade u IT struci.

Ti si završio FIT u Mostaru, koji je među cjenjenijim IT fakultetima u zemlji. Koliko je formalno obrazovanje bilo važno za tvoj uspjeh i koliko je važno danas?

Fakulteti su izuzetno čvrst temelj za naše karijere. Uče nas mnogo više stvari od samih tehnologija i alata. Drago mi je što vidim da raste trend saradnji srednjih tehničkih škola i fakulteta sa kompanijama iz IT industrije.

Za kraj, primjetili smo da si bio državni prvak u džudu tri godine zaredom - svaka čast. Baviš li se još uvijek sportom i kako održavaš kondiciju sa tako zahtjevnim poslom?

Bilo je to divnih 13 godina punih izazova. Profesionalna karijera u džudu je nažalost okončana zbog povrede. Danas se sportom bavim rekreativno, ali se nadam povratku u džudo kroz trenersku ili menadžersku ulogu u skorijoj budućnosti.

Harun Čavčić o važnosti edukacije i Mistralovom Junior Accelerator Programu

U velikom broju profesija, te i developerskoj, dođe trenutak kada se razmišljate da li ići stepen više ili ostati na trenutnoj poziciji. Kako bismo što bolje odgovorili na to pitanje, pozvali smo dvije drage sagovornice da podijele svoja iskustva, a u prvom dijelu pričamo sa Tajmom.

Prvi Spotlight ove godine “ukrale” su dvije dame iz nama svima dobro poznate kompanije 

. Najprije ćemo predstaviti intervju sa Tajmom, koja je Senior Engineer i priča o tome kako se snalazi na poziciji Team Lead-a, kao i šta sve ta uloga nosi.

Dzobs: Uskoro će punih 5 godina otkako si u Endavi. To je više od polovine tvog radnog dev iskustva, u jednoj kompaniji. Kako je tekao put do dolaska u ovaj tim?

Tajma: Sve je počelo od preporuke kolegice koja je već radila za Endavu. Saznala sam detalje o organizaciji kompanije, generalnoj strukturi, kao i kulturi rada. Na prethodnoj poziciji sam imala loš balans privatnog i poslovnog života i puno prekovremenih sati, što me je motivisalo da tražim nov, bolji posao.

Prijavila sam se na oglas za tehničku poziciju koja je djelovala izazovno i dobila posao. Počela sam kao Java developer, a sada najviše radim .NET i Angular. Različiti projekti su mi pomogli da učim, napredujem, ispunjavam svoja interesovanja i maksimalno iskoristim svoj potencijal. Prethodnih 5 godina u Endavi su bile jako dinamične.

Dzobs: Tvoja trenutna uloga je i Team Lead. Šta tu za tebe predstavlja najveći izazov, a ujedno - kako izgleda jedan radni dan na toj poziciji?

Tajma: U ovom periodu, moj radni dan počinje veoma rano, u 6:30h, jer već u 7h imam sastanke sa klijentima iz Australije. Na taj način pokušavamo da nadomjestimo i prevaziđemo izazov sa vremenskim zonama.

Nakon toga sljedi pauza za doručak i potom nastavljam s poslom. To mogu biti tehnički zadaci, sastanci i planiranje s članovima tima - sve zavisi od faze sprinta i zahtjeva projekta. Svaki dan je dinamičan i drugačiji, s obzirom na to da prethodne tri godine radim na projektima koji se pišu od početka. Samim tim sam uključena u sve faze razvoja, a to zahtjeva dosta sastanaka i organizacije ljudi.

Glavni izazov Team Lead-a jeste da izvuče najbolje od svakog člana tima, tehnički ih vodi, objasni zahtjeve i riješi postojeće nejasnoće. Dodatno, on delegira i prioritizira posao kako bi se svi zahtjevi klijenata ispunili na vrijeme.

Dzobs: U retrospektivi, da li bi se opet odlučila da napreduješ ka TL poziciji, ili bi ostala da radiš kao Senior Developer? Koje su mane i prednosti te odluke?

Tajma: Definitivno bih opet donijela istu odluku. Prelazak na Team Lead poziciju mi je donio mnogo razumijevanja i prilika. Prednost je unapređenje vještina rada s ljudima i dobro je to što još uvijek radim i kao Senior Developer unutar tima. Moja uloga je takođe i Technical Lead, što znači da radim i na razvoju, donosim odluke u vezi dizajna i arhitekture zajedno sa software arhitektama, tako da i na tom polju unapređujem svoje znanje i zadovoljna sam tim balansom.

Ne bih rekla da postoje mane napredovanja, ali je bitno znati da li vam ta uloga pristaje. Pozicija nosi mnogo odgovornosti, a to dalje podrazumijeva donošenje odluka na nivou tima. Ona uključuje dosta komunikacije s ljudima, razumijevanje zahtjeva klijenata, arhitekturalnih zahtjeva, kao i raspored posla u timu.

Dzobs: Koji je to trenutak kada osoba zna da je konačno spremna da pređe na veći izazov, tj. odgovorniju ali i zahtjevniju poziciju?

Tajma: Vjerujem da je taj ključni momenat različit za svaku osobu. Kod mene se sve spontano odvijalo. Prihvatala sam odgovornosti za mentorisanje novih članova tima, a onda vremenom postala i Team Lead. Kasnije sam opet radila samo kao Senior Developer, mijenjala tech stack s kojim radim, učila nove tehnologije, i ubrzo ponovo došla u poziciju da vodim druge ljude.

Nekad se potreba za napredovanjem javi kada trenutna pozicija nije dovoljno izazovna, ali u mom slučaju je sve to bilo spontano i odgovornosti su proporcionalno rasle sa iskustvom i znanjem. U Endavi postoji mnogo projekata i ponekad mijenjanje njih znači i promjenu pozicije, tako da je to sve jako dinamično i individualno.

Dzobs: Pored toga što si developer, ti si i mama. Kako uspijevaš da balansiraš te dvije uloge, i na koji način Endava u tome pomaže svojim benefitima za zaposlene?

Tajma: Moram priznati da je balansiranje uloge mame i povratka na posao predstavljalo veliki zazov prvih par mjeseci. Navikavanje na nove rutine je donijelo i dozu stresa sa sobom. U tome mi je najviše pomogao hibridni model rada koji omogućava rad od kuće i fleksibilno radno vrijeme.

Benefiti koje uposlenici u Endavi imaju su veliko olakšanje za nove roditelje. Najznačajniji je plaćeno porodiljsko odsustvo na godinu dana. Prekovremeni rad nije odobren automatski, što znači da imamo takozvanu “no-overtime policy”, što znatno olakšava balans između privatnog i poslovnog života.

Dzobs: Hvala na izdvojenom vremenu, Tajma, vjerujemo da pogotovo sada nakon praznika ima dosta posla. Kroz par dana ćemo objaviti i intervju sa tvojom koleginicom Ivanom Livajom, koja priča o tome zašto je odlučila da ostane Senior Developer i ne ide ka višoj poziciji, uprkos višegodišnjem iskustvu i velikom znanju.

Endava spotlight mini serijal part 1: Tajma Mahmutović na Team Lead poziciji

Svakodnevno se susrećemo sa situacijama kao što su nepropisno parkiranje i javni otpadi, a sada konačno možemo i da direktno utičemo na njih, uz svega par klikova

 kompanije, koja je ujedno trenutno glavni sponzor za projekat 

Nermine, hvala na izdvojenom vremenu za ovaj intervju. S obzirom da si osoba koja ima poprilično iskustva kao product i project manager, ne čudi toliko odluka da se upustiš u izradu jedne ovakve aplikacije.

Možeš li nam reći malo više o tome kako si došao na ideju, kao i kako je tekla realizacija iste?

Tako je, rad na prethodnim pozicijama je uveliko uticao na znanje i sposobnost koji su potrebni da se ovako nešto izvede. Naravno, glavni faktor je želja za aktivizmom gdje bismo svi zajedno mogli svakodnevno da radimo na očuvanju prostora koji nas okružuje i rješavanje raznih problema.

Komunalne službe teško da mogu pokriti cijelo Sarajevo, a sada građani mogu da izvještavaju sa lica mjesta, brzo i kroz nekoliko jednostavnih koraka. Okupio sam mali tim i i za sada još uvijek iz svog budžeta finansiram cijelu priču, ali se nadam da ćemo u nekom trenutku sklopiti partnerstva.

Pomenuo si da je lako koristiti Patrola.ba iz aspekta korisnika, pa bismo voljeli da nam kažeš kako to tačno funkcioniše. Da li ljudi koji se registruju mogu sakriti svoj identitet ukoliko to žele?

Svi koji žele da učestvuju u rješavanju komunalnih problema mogu to učiniti na dva načina:

Uz potpunu anonimnost putem dugmeta “Kreiraj prijavu”. Ovom metodom sve što treba da urade jeste da uslikaju recimo nepropisno parkiranje, odrade upload tih fotografija i dodatno pojasne problem ukoliko žele. Dakle, ne ostavljaju nikakve lične podatke.

Pravljenjem naloga koji od informacija zahtijeva email adresu, kao i korisničko ime i lozinku koje sami kreiraju.

Sve ostalo je slično kao za opciju #1, sa bitnim izuzetkom da svi koji se registruju mogu pratiti i status svoje prijave, tj .znati da li je prihvaćena ili odbačena. Za sada se najveći procenat korisnika opredijelio za ovu varijantu jer žele da znaju ishod.

U oba slučaja, identitet korisnika Patrola.ba ostaje potpuno zaštićen. S tim u vezi, građani Sarajeva mogu sigurno i bez ikakve brige učestvovati u ovom vidu aktivizma.

Ovo je odličan trenutak da se nadovežemo sa pitanjem da li je aplikacija dostupna samo za Sarajevo i hoće li se to mijenjati u budućnosti?

Trenutno je sve u test fazi i možemo pokriti samo našu prestonicu. Ovo je projekat koji nije fokusiran na profit već opštu dobrobit naroda, tako da ćemo se oslanjati na potencijalne partnere u narednom periodu.

Naravno da nam je velika želja da Patrola.ba zaživi i na nivou cijele Bosne i Hercegovine, a kasnije možda i šire. To bi predstavljalo veliki uspjeh i znak da su ljudi voljni da učestvuju u promjenama.

Ko će imati ulogu moderatora, tj. osoba koje provjeravaju prijave i prosljeđuju ih dalje nadležnim institucijama?

Trenutno to obavljamo mi u okviru tima, ali kako aplikacija bude rasla, tako će postojati i potreba za većim brojem ljudi. Tu funkciju će obavljati osobe koje su dio nadležnih organa za komunalne prekršaje, također na vrlo jednostavan način.

S obzirom na to da će moderaciju obavljati i dio zaposlenih koji su znatno stariji, da li misliš da će se ta “stara garda” snaći u tom novom zaduženju?

Svjesni smo da je digitalno opismenjavanje uveliko prisutno i da kao takvo vremenom mora potpuno da zaživi i u državnim institucijama. Tako će procesi ići brže, a ujedno biti i efikasniji.

Radimo na tome da im u potpunosti olakšamo kroz prilagođen interfejs, te vjerujemo da neće biti ikakvih problema. Slično kao i korisnici, pred sobom će imati svega nekoliko dugmića i polje za komentar gdje treba da obrazlože zašto je recimo neka prijava odbijena ukoliko do toga dođe.

Uzmimo kao primjer jedan od najčešćih komunalnih prekršaja - nepropisno parkiranje. Da li trenutno Patrola.ba ima tu “moć” da kažnjava takve postupke?

Nažalost, trenutno ne postoji zakonska odredba kojom bi pauk služba bila u obavezi da odnese vozilo prijavljeno putem naše aplikacije, ali uveliko radimo na tome. Ono što trenutno imamo jeste takozvani “zid srama” na kom će se nalaziti svi oni koji na bilo koji način krše javni red.

Ukoliko tim ljudima ne smeta da se automobil sa njihovim tablicama 20 dana za redom nađe među tim slikama - to je već problem druge prirode. Svakako, nadamo se adekvatnijem rješenju uskoro i za to, gdje će narod moći da “istjera” pravdu.

Da li se Patrola.ba može koristiti samo na telefonskim uređajima?

Skidanje aplikacije je jedna opcija, ali isto tako možete otići i direktno na 

, koji pruža iste mogućnosti - anonimnu ili registrovanu prijavu. Kako vama više odgovara u datom trenutku.

Pošto si aktivan preduzetnik, postoji li možda još nešto na čemu trenutno radiš?

Interesantno da ste baš tu ključnu riječ upotrebili, jer sam skoro radio i na jednom vikend projektu pod nazivom 

. Radi se o platformi gdje ljudi mogu precizno da se informišu o troškovima obrta, bez obzira da li su freelancer ili doo.

, a podaci su ažurirani i najnoviji. Prosto, htjeli smo kreirati mjesto na kom svi mogu dobiti željene informacije vezane za porez i sve usputno što ide u paketu.

Po svemu sudeći, osoba si koja podržava svaki vid društvenog aktivizma i ima ogromnu volju da sa drugima podijeli svoje znanje i iskustvo, kako bi njihovi privatni i poslovni životi bili makar za nijansu lakši. Želiš li nešto da poručiš za kraj?

Mislim da se u svima nama krije malo tog liderskog i preduzetničkog duha, ali ga ponekad treba malo podstaći, bocnuti. Treba prenijeti dalje sve korisno što smo naučili, jer jedino tako možemo obezbijediti naredne generacije i biti sigurni da će nastaviti da prave dobre, kvalitetne stvari.

Patrola.ba je za veoma kratko vrijeme zabilježila preko 450 registrovanih korisnika i 300 zabilježenih prijava. To je dobar znak da su ljudi tu, prate, hoće da budu dio promjena. Nama ostaje da sve ispratimo i svaki dan ulažemo trud da stvari budu još bolje.

Nermin Ćatović o Patrola.ba, aplikaciji za prijavu komunalnih prekršaja

Stefane, hvala za intervju. Nakon više od 10 godina studiranja u Austriji i uspješne prodaje 

, vratio si se nazad u Banju Luku i osnovao drugi. Zašto si se vratio - zašto Banja Luka, a ne Beč?

Sada iz ove perspektive, vidim da je odluka o povratku bila više emocionalna nego racionalna. Ali i dalje vjerujem da će Banja Luka ubrzo imati ono što je meni bio cilj da stvorim, a to je tech startup prepoznatljiv u evropskim okvirima koji bi mogao da posluži kao inicijalna kapisla iz koje bi kasnije moglo nastati više inovativnih tehnoloških kompanija, koje bi mogle da pokrenu val osnivanja jer će, s obzirom na ESOP, Dwelt za nekoliko godina kreirati investicioni novac za ljude koji imaju tech startup mindset.

Tvoj drugi startup, Dwelt, razvija rješenje u oblasti energetskog sektora pod nazivom Platform X, dok je prvi (Olligo) bio u domenu transporta i takmičio se sa Uberom. Kako je došlo do promjene ove sfere interesovanja i kako bi uporedio stanje ta dva sektora u smislu razvijenosti softverskih rješenja?

Do promjene je došlo sasvim slučajno. Tokom rada na razvoju Olliga, mog prvog startup-a osnovanog po završetku MBA-a u Beču, koji je bio prvi subscription-based konkurent Uber-u, prihodi nam nisu bili pretjerano veliki. Da bismo dodatno zaradili, učestovali smo na razvoju jednog proizvoda za Austrijskog klijenta u energetskom sektoru.

To je bio naš prvi dodir sa velikim “utility” kompanijama. Nakon uspješno završenog projekta, ono što smo shvatili jeste da, s obzirom na trendove koji se dešavaju u energetskom sektoru i zastarjelost tadašnjih softverskih riješenja, je potencijal u tom sektoru je veliki. Dodatno, bili smo poprilično frustrirani B2C sektorom zbog borbe sa jakim konkurentom kao što je Uber i zaključili smo da bi poslovanje u B2B segmentu, gdje imamo priliku da direktno dođemo do svakog kupca, bi nam omogućilo brži tržišni uspjeh našeg proizvoda. Oba sektora trenutno prolaze kroz period velikih promjena, da bi ostali konkurenti i prilagodili im se potrebno je da se ulaže u digitalizaciju poslovnih procesa. Generalni trend u transportnoj industriji je da transport prelazi u uslugu i da ćemo u bliskoj budućnosti definitivno imati jednu aplikaciju tj. platformu na kojoj ćemo uz fiksnu mjesečnu nadoknadu imati priliku da iznajmimo automobil sa ili bez vozača i sve druge vrste transportnih sredstava (bicikl, skuter i slično). Što se tiče energetskog sektora, moje mišljenje je da trenutno prolazi kroz najveću tranziciju jer energija će uskoro postati potpuno liberalizovana, svako će moći da proizvodi i prodaje energiju. Kada kažem svako, mislim na svaku fizičku osobu koja će imati neku vrstu energetskog novčanika i proizvodnju energije iz vlastitih izvora, što će dovesti do potpuno novih pogleda i pristupa trošenja i proizvodnje energije.

Platform X ima za cilj da modernizuje i transformiše odnos dobavljača i potrošača u energetskom sektoru. Možeš li nam malo pojasniti o čemu se tačno radi i koji dijelovi platforme su tehnički izazovni i zanimljivi?

Liberalizacija energetskog tržišta Njemačke je dovela do toga da od 4 velika, tržište danas broji preko 1500 snabdjevača električne energije. Svakom od tih 1500, da bi započeli poslovanje na tržištu, treba minimalno 6, 7 softverskih aplikacija koje moraju da se implementiraju i međusobno integrišu, obezbjeđujući nesmetano funkcionisanje.

Naša Platforma X predstavlja jedinistveno integrisano riješenje koje mijenja svih tih 6 ili 7 aplikacija, i nesmetano funkcioniše i podržava sve poslovne procese snabdjevača energije. Krajnji cilj je da omogućimo potpunu automatizaciju procesa ugovaranja i obračuna energije sa mogućnostima trgovanja na lokalnim berzama struje (to radimo u partnerstvu sa Berlinskom firmom Grid Singularity).

Da bi se pokrenuo startup, neophodno je imati investitore ili bar dovoljnu količinu sopstvenih sredstava za tzv. “bootstrapping”. U BiH ne postoji investitorska scena kao što postoji u razvijenijim zemljama, a većina ljudi nema značajnu ušteđevinu. Da li se u takvim uslovima uopšte može razviti startup scena i kako si ti riješio taj problem?

Startup scena kod nas već puno kasni za regionom, a pogotovo Evropom i možda zvuči grubo, ali nijedan element ekosistema nije na nivou koji bi podstakao/podržao razvoj startupa. Tu ne mislim samo na izvore finansiranja, obrazovne ustanove nego na sam „mindset“.  Smatram da je prvo potrebno imati „mindset“ koji će prepoznati priliku i biti spreman da žrtvuje određenu vrstu komfora kako bi pokušao napraviti proof-of-concept neke svoje ideje. Tek nakon toga dolazi finansijska strana koja se, ukoliko prođete prethodnu fazu, može puno lakše riješiti. Kod izvora finansiranja treba da imamo ne samo VC fondove već i serijske preduzetnike i ljude koje su već napravili exit. Jasno nam mi je da banke ne mogu direktno da ulažu u startup-ove, ali bi mogli da ulažu u VC fondove koji će da ulažu u startup-ove.

, osvrnuo si se na problem pretjeranog fokusa na outsourcing i rekao da se treba stvarati inteligencija potrebna za razvoj sopstvenih proizvoda. Kako to uraditi, šta je potrebno ispraviti u društvu da steknemo tu inteligenciju i razmišljamo na taj način?

Potrebno je da imamo primjere uspješnih startupova na lokalnom nivou, da studente naučimo ispravno, jer talenti su osnova uspješnih startup ekosistema. Takođe je neophodno da svi zajedno gradimo ekosistem, koji će pomoći u razvoju tehnoloških startupova. To nije nimalo jednostavno i podrazumijeva mikro djelovanje svakog u svom polju, gdje svi možemo tome da doprinesemo. Nažalost, moja procjena je da idemo u pogrešnom smijeru i da smo počeli njegovati kult outsourcing-a i da se zadovoljavamo tehnološki i poslovno manjim izazovima. Drugim riječima, ostajemo u zoni komfora i to nas spriječava da rastemo.

Svjedoci smo ogromne potražnje za IT kadrom i moć u odlučivanju se sve više premješta u korist kandidata a ne poslodavca. U Dweltu je fluktuacija zaposlenih vrlo niska, što je značajan uspjeh. Koji su razlozi za ovo i šta druge firme mogu učiniti da zadrže radnike? 

Prvi radnik je Dwelt napustio usljed korone iz privatnih razloga (vratio se nazad u Srbiju), a druga dva krajem 2021. godine. S obzirom da smo zaposlili ukupno 35 ljudi, taj procenat fluktuacije stvarno nije veliki. Tačna analitika govori da je Dwelt u 6 godina ukupno napustilo 6 radnika.

Od prvog dana, Dwelt je vrlo specifična organizacija. Imamo samo jedan proizvod i nikada nismo radili na razvoju nečeg drugog. Od prošle godine, zvanično smo najbolji startup u Centralnoj i Istočnoj Evropi, sa nagradama od Podim-a i Deloitte-a. Kultura u firmi je dovoljno poslovna i ozbiljna da nam omogući profesionalnost, a u isto vrijeme je dovoljno slobodna da omogući inovativnost i “out of the box” razmišljanje. Pored toga, benefiti su više nego konkurentni.

Dwelt je po prvi put ponudio priliku mladim softverskim inženjerima da rade na razvoju vlastitog i jedinstvenog tehnološkog proizvoda u firmi koja počinje iz Banja Luke. Upravo smo u procesu zapošljavanja u novootvorenoj kancelariji u Sarajevu i zadovoljstvo nam je što ćemo dati priliku da i u drugom velikom gradu u BIH ljudi imaju priliku da rade na razvoju domaćeg startup-a i budu nagrađeni udjelima u možda potencijalno prvom unicorn-u u BIH.

Nedavno ste otvorili i razvojni centar u Sarajevu. Zašto baš Sarajevo i šta očekujete od tog poduhvata?

Imali smo nekoliko izuzetno kvalitetnih eksternih saradnika sa kojima smo do sada radili, a žive u Sarajevu. Oni su prvi zaposleni u našem novom razvojnom centru. Radi brzine razvoja Dwelt-u je potrebno da brže zapošljava kvalitetan kadar, a smatramo da Sarajevo ima veliki potencijal u smislu broja i kvaliteta ljudi. Očekujemo da će do kraja godine u Sarajevu biti više od 10 razvojnih inženjera.

Za kraj, šta bi savjetovao našim ljudima koji žele osnovati svoju prvi startup u BiH? Šta bi ti uradio drugačije da počinješ ispočetka?

Prvo, moraju da vjeruju u sebe, u svoj proizvod i svoj tim. Treba da budu fleksibilni, da čuju suprotna mišljenja analiziraju ih, ali im ne bih savjetovao da uvijek slušaju tuđe savjete. Samim tim, ne bih puno savjetovao.

Kategorija: Spotlights